Profit se u našem društvu smatra zlim, a gubitak često dobrim. A Churchill je rekao: “Socijalisti misle da je dobit grijeh, a ja mislim da su gubici grijeh!”
Zašto je socijalističko društvo zlo, a kapitalističko puno bolje? Za Hrvate su to teška pitanja, ali samo zato što si na njih nisu ni probali odgovoriti. Jasno, mnogi će ovdje prestati čitati: početak će im biti dokaz koliko je kapitalizam zao, čim se i ovdje može tvrditi suprotno.
Ključni pojam je dobit. Međutim, u Hrvatskoj vlada fetiš gubitka, kao što Srbi imaju fetiš vojnih poraza. A suverenitet se može izgubiti vojnim porazima ili gubitkom. Mi smo svojim gubicima na pragu gubitka suvereniteta, ali fetiš ne posustaje!
Slučaj DM
Počnimo sa senzacionalnim otkrićem: ljudi osnivaju tvrtke da bi ostvarili dobit, tj. zaradili, a ne izgubili, a vode tvrtke kako bi maksimizirali dobit. Gospodarstvo je darvinistički sustav i preživljavaju najprilagođeniji. U svim je područjima ljudske djelatnosti konkurencija sve žešća, uz rijetke izuzetke. To se odnosi na inovacije u proizvodima, načinima proizvodnje, ali i u ekonomiji razmjera. Oni koji ostvaruju veću dobit mogu više investirati i biti jači, pa istisnuti ili preuzeti one koji imaju manju dobit. Tu su dvije važne okolnosti. Konkurencija je sve jača, pa je dobru dobit sve teže ostvariti, a s druge strane, bogatstvo svijeta se brzo povećava pa oni koji uspiju, uspijevaju sve jače.
Kod nas mnogi misle da je Steve Jobs bio romantični genij koji je ljudima “htio pružiti dobar dizajn”. Njega - mrskog kapitalista - kao takvog slave čak i Hrvati, i nemaju socijalističkih dilema kad brbljaju na iPhone. Međutim, ako se zapitamo zašto je on tako skup, odgovor je jednostavan: cijena mu je upravo ona koja maksimizira profit tvrtke. A Apple je možda i najpohlepnija kompanija ikada - u ovom trenutku ima na računu simpatičnih 100 milijardi dolara.
Ako se pitate zašto onda Apple ne spusti cijenu proizvoda kako bi još uspješnije izvršavao svoju navodnu misiju “širenja dobrog dizajna”, odgovor je jednostavan: njegova stvarna svrha, kao i svakoj kapitalističkoj tvrtki, jest maksimiziranje dobiti dioničarima. Jedan čitatelj na mom je blogu kao primjer tvrtke koja “nije na burzi” i nema interes maksimiziranja zarade naveo “socijalistički” sustav Ikee koja navodno balansira između dobrobiti svih glavnih vlasnika, radnika, pa čak i kupaca. Vjerojatno zavaran time da je formalni vlasnik Ikee jedna zaklada. No, stvarnog vlasnika Ikee neki smatraju najbogatijim čovjekom na Zemlji, s bogatstvom koje prelazi 50 milijardi dolara, a mreža zaklada i udruga služi samo kao alat za minimiziranje poreza.
Predugo bi trajalo da pokažem kako ni DM-ov krajnji cilj nije “dati zaposlenicima najveće plaće”, nego da je to samo mudro sredstvo jednog sposobnog vlasnika prema njegovu krajnjem cilju. Ali još jednom, ne smijemo ljudima zamjeriti želju da zarade!
Tvrtke koje ostvaruju dobit njome su nagrađene za svoje izume i pristupe, a tržište im tako daje do znanja što ljudi žele. Budite sigurni da je Apple bio vođen upravo velikim profitima da pogodi “pravi” smjer serije izuma upravo onih stvari koje ljudi žele, te rado svoj novac mijenjaju za njih.
Dobit kao kisik
Ako ideološki ne možete prihvatiti da se tvrtke osnivaju radi dobiti, vjerujem da sada razumijete barem da je dobit za privatne tvrtke kao kisik: bez njega ne mogu.
Poseban svijet su državne tvrtke. Neke nisu prirodni monopoli ili strateški važne. Primjerice, sada popularan slučaj Petrokemije. I takva tvrtka mora biti vođena idejom značajne dobiti jer samo tako može opstati. Inače će je konkurencija pomesti i sva radna mjesta bit će izgubljena. Doduše, u ovakvim tvrtkama država ponekad pomogne i pritisak dobiti za njih je nešto “mekši”. Ali jasno je kojem dijelu spektra dobit-gubitak i one trebaju težiti.
Država je i upravljanje ključnim resursima organizirala kroz prirodne monopole, “strateške tvrtke”, kao što su HŽ, HŠ, HP ili HAC. Sada je već svima jasno da i one trebaju biti profitno upravljane. Zar ne bi bilo bolje da Hrvatske šume imaju milijardu kuna dobiti, na održiv način, nego gubitak? Iz svega je jasno da je i za državne tvrtke vrlina dobit, a ne gubitak! Međutim, kad bi HŽ ili HP, čak i neke državne tvrtke, ostvarili lijepu dobit, to bi kod nas bio prvorazredan skandal. Jer bi to značilo samo da se nije pomoglo stranačkim dobavljačima i bespotrebno, o trošku svih nas, zaposlilo sve koje se moglo iz rodnog kraja. Ali dobit daje priliku za investiranje, napredak, povećanje BDP-a i tzv. standarda građana.
Česta je fraza o “bespoštednom” kapitalizmu. Ali nema “poštednog” kapitalizma. U svojoj naravi preživljavanja najprilagođenijih, on je bespoštedan. Ali kad govorimo o “kvaliteti” kapitalizma, radi se o kvaliteti društva koje unutar njega funkcionira. Kao što narod uglavnom ima vlast kakvu zaslužuje, tako je i kapitalizam kakav ima uglavnom odraz njegova nacionalnog trenutka. Pa nije nam nitko drugi, nego mi sami, izabrao vlast kakvu smo imali, a koja je omogućila monstruozne privatizacije devedesetih! Niti je Šveđanima itko drugi, doli njih samih, odabrao niz državnih uprava koje su omogućile razvoj kapitalizma kakav imaju. Oni možda imaju “socijalnu” državu, ali samo zato što njihov čvrsti kapitalistički sustav proizvodi dobit.