Ministar financija već neko vrijeme najavljuje kako bi 1. siječnja 2019. izašli s još jednim paketom daljnjeg poreznog, neporeznog i administrativnog rasterećenja. Fokus će ponovno biti na rasterećenju rada, stoga ćemo se u nastavku teksta pozabaviti mogućim smjerovima u kojima će ići nove porezne izmjene.
Hrvati u pravilu samo neto iznos smatraju svojom plaćom, što nije ispravan način gledanja - u gotovo svim drugim zemljama se uvijek raspravlja u bruto terminima. Podsjetimo se zato kako se obračunava plaća.
Radi jednostavnosti prikaza, uzmimo za primjer osobu koja živi u Zagrebu, nema djece niti uzdržavanih članova obitelji i zarađuje prosječnu plaću. Uvijek se polazi od bruto iznosa. Prosječna mjesečna bruto plaća u Hrvatskoj je nešto iznad 8 tisuća kn - radi preglednosti, za naš primjer uzmimo da je točno 8000,00 kn.
Od toga iznosa odbiju se doprinosi za mirovinsko osiguranje: 15% za I. stup i 5% za II. stup (stariji zaposlenici se nalaze samo u I. stupu pa se svih 20% uplaćuje u I. stup, što ne mijenja ništa u ovom obračunu). 20% od 8000,00 kn je 1600,00 kn stoga nakon što oduzmemo taj iznos od bruto plaće dobijemo 6400,00 kn (taj se dio zove dohodak). Od dohotka se zatim odbije osobni odbitak (neoporeziva osnovica) koji od početka 2017. iznosi 3800,00 kn (djeca i uzdržavani članovi mogu ovaj odbitak uvećati, ali kod samca nema uvećanja ovog iznosa). Time dolazimo do porezne osnovice (iznosa na koji se plaća porez) od 2600,00 kn.
Bruto i neto
Porez na dohodak se plaća po stopi od 24% na iznose do 17.500,00 kn, te 36% na iznose preko toga. Dakle, u našem primjeru platit ćemo porez na dohodak u iznosu od 624,00 kn (24% od 2600,00 kn). Porezu na dohodak moramo pridodati i prirez (“porez na porez”). S obzirom da visina prireza u Zagrebu iznosi 18%, moramo platiti još 112,32 kn prireza (18% na 624,00 kn). Ukupno, porez i prirez na dohodak u navedenom slučaju iznose 736,32 kn.
Tek sada dolazimo do neto plaće: od dohotka (6400,00 kn) odbijemo porez i prirez (736,32 kn) te dobijemo 5663,38 kn. To je ono što radnik dobije na tekući račun.
No, obračun plaće s time nije završio. Da bi poslodavac radniku isplatio navedeni iznos, mora platiti još 3 tzv. doprinosa i sve to NA BRUTO PLAĆU: 15% za zdravstveno osiguranje, 0,5% za zaštitu zdravlja na radu te 1,7% za zapošljavanje. U našem primjeru, ovi doprinosi zbirno iznose dodatnih 1376,00 kn, što znači da je ukupni trošak plaće 9376,00 kn.
Cijeli obračun možemo jasnije vidjeti u tablici 1.
Znači, neto plaća radnika od 5663,68 kn u našem primjeru poslodavca košta 9376,00 kn. Zbog progresivnosti oporezivanja ovaj omjer ukupni trošak/neto plaća je kod viših plaća znatno nepovoljniji.
Postavlja se pitanje koje je “namete” na plaću najbolje smanjiti kako bi radnik dobio što veći neto iznos tj. kako da radnik zadrži veći dio od ukupnog troška plaće - pritom pazeći da pozitivni efekti rasterećenja zahvate što širi krug ljudi i budu što veći u odnosu na gubitak prihoda u proračunima koji će time nastati.
Postoje dva osnovna smjera kojima najavljeno rasterećenje može ići:
Tako da se smanji porezno opterećenje rada (snižavanjem poreznih stopa, snižavanjem ili ukidanjem prireza, povećanjem osobnog odbitka, “rastezanjem” ili ukidanjem poreznih razreda i sl.).
Tako da se snize stope obveznih doprinosa, bilo one koje plaćamo IZ ili NA bruto plaću.
U nastavku ćemo se osvrnuti na realne fiskalne mogućnosti pojedinih opcija te neke njihove prednosti i mane.
Snižavanje poreza
Smanjivanje poreznog opterećenja rada je prva i zapravo najlogičnija opcija kada je cilj povećati omjer neto plaće i ukupnog troška plaće. Naime, oporezivanje rada za sobom uvijek vuče i pitanje moralnosti i opravdanosti takvog poreza: ako se od plaća uzima za financiranje solidarnog mirovinskog sustava, za financiranje solidarnog zdravstvenog sustava, ako plaćamo vrlo visoki porez na potrošnju od kojeg se prikupi gotovo 50 milijardi kuna godišnje (i to bez trošarina) dovoljnih za financiranje svih osnovnih funkcija države (sudstvo, vojska, policija), čemu onda i dodatno oporezivanje rada nemalim stopama od 24 i 36% plus prirez? O izostanku poticaja za rad kada većina zarađenog zapravo ide državi da i ne govorimo.
Polovica ne plaća
Od poreza na dohodak u Hrvatskoj se prikupi oko 12 milijardi kn. Od 1. 1. 2018. to je u potpunosti postao prihod jedinica lokalne i područne samouprave (JLPRS), pa se u kontekstu te nove okolnosti nameće pitanje opravdanosti daljnjeg postojanja prireza (poreza na porez). To je, dakle, prva mjera - kandidat za snižavanje poreznog opterećenja plaća: snižavanje stope ili pak potpuno ukidanje prireza trebalo bi se naći na dnevnom redu većine JLPRS.
Povećanje neoporezivog dohotka (osobnog odbitka) je svakako među glavnim opcijama za snižavanje porezne presije - to je opcija koja nije diskriminatorna, a istodobno više ide na ruku onima s nižim nego onima s višim primanjima. Od 2012. tri je puta povećan osobni odbitak: s 1800 kn na 2200 kn (ožujak 2012.), zatim na 2600 kn (2015.) te na današnjih 3800 kn (2017.). No, time dolazimo do vrlo bitne okolnosti: osjetnim povećanjem neoporezivog dohotka zadnjih godina te zadržavanjem koeficijenata koji povećavaju isti (djeca i uzdržavani članovi obitelji), došli smo do toga da više od polovice radnika uopće nije u poreznim škarama. Dakle, polovica zaposlenih, i to oni s najnižim primanjima, već sada ne plaća porez na dohodak, stoga se ovim mjerama njima ne mogu povećati neto plaće.
Zato bi trebalo razmisliti o ukidanju koeficijenata za djecu koji povećavaju osobni odbitak i paralelnom uvođenju jedinstvene dječje naknade. O tome se već duže vrijeme razmišlja jer sadašnji model funkcionira po principu “što veća plaća, to veći porezni odbitak”, tj. ne koristi roditeljima koji imaju niža primanja. Primjerice, zaposleni roditelj koji ima neto plaću od 3800 kuna nema nikakve koristi od koeficijenata koji uvećavaju neoporezivi dohodak jer ionako ne plaća porez na dohodak, dok roditelj s natprosječnim primanjima ima osjetne koristi od postojećih koeficijenata jer mu smanjuju efektivnu stopu poreza. Izdvajanjem olakšice/doplatka/naknade za djecu iz poreznog sustava dobili bismo na povećanoj pravednosti sustava - koja je i dobra pronatalitetna mjera - te bi se istodobno povećala porezna baza.
Razvoj industrije
Nadalje, opcija snižavanja progresivnih poreznih stopa (24% i 36%) bi se također trebala naći na stolu. Kao što smo već pisali, Hrvatska već sa svojom nižom stopom od 24% izlazi iz poreznih okvira u nama usporedivim zemljama, a da ne govorimo o višoj stopi koja je druga najviša među spomenutim zemljama. O negativnim efektima visoke progresivnosti i opciji smanjivanja iste treba ozbiljno razmišljati. U zadnjem izvješću EK možemo vidjeti kako je porezni klin u Hrvatskoj na ispodprosječne plaće samca (50% i 67% prosječnih primanja radnika) nakon posljednjih izmjena u porezu na dohodak zapravo najniži u EU, i to je svakako odlično za vidjeti. No, na višim razinama plaća porezni klin značajno raste i to može imati negativne efekte.
Naime, ako želimo razvijati industrije više dodane vrijednosti koje nose bolje plaćena radna mjesta, onda moramo prestati s politikom “kažnjavanja” iznadprosječnih - a zapravo prosječnih u zapadnoeuropskim okvirima - plaća. Na primjeru je najbolje pokazati koliko je progresivnost oporezivanja plaća visoka i kako ista može štetno djelovati.
Marko je vrhunski strojar, vrijedan radnik i radi u malom poduzeću specijaliziranom za robotiku i visoku tehnologiju. Vlasnik je svjestan njegove vrijednosti i bez Marka bi zapravo bila upitna opstojnost poduzeća, unatoč tome što u poduzeću radi još 5-6 strojara (ali nisu na njegovoj razini). Tvrtka isplaćuje iznadprosječne plaće, no Marko ipak ima najvišu plaću i poslodavac mu isplaćuje najviše što može s obzirom na danu profitabilnost. Poslodavac je izračunao da u ovom trenutku može izdvojiti najviše 32 tisuće kuna mjesečno za Markovu plaću te to i radi - no, Marko od toga na račun dobije samo 16.656,34 kn (52% od onoga što uplati poslodavac) jer je prirez 18% i još uvijek nema djece (nema uvećanja osobnog odbitka).
Iako je to izvrsna plaća za hrvatske uvjete, to je i dalje niže od prosječne neto plaće u susjednoj Austriji (2324€) ili pak Njemačkoj (2270€) kamo većina hrvatskih emigranata odlazi. Marko ima opciju odlaska u inozemstvo jer je potražnja za stručnjacima poput njega velika, a takvi svugdje zarađuju 2-3 puta više od prosjeka u zemlji. Markov poslodavac to zna i kako bi ga što dulje zadržao, diže mu plaću kad god se za to stvori i najmanji prostor. Tako je izračunao da mu sada može isplatiti još 1000 kuna tj. 33 tisuće kuna mjesečno. No, Marko na svom računu vidi povišicu od samo 392,62 kn!
I Marko i njegov poslodavac su ogorčeni takvim razvojem događaja. Postavlja se pitanje zašto je 61% posto povišice otišlo “državi”, a svega 39% Marku? Zato što je u Hrvatskoj oporezivanje rada vrlo visoko i progresivno, a budući da se Marko nalazi u najvišem poreznom razredu - iako se radi o prosječnoj plaći gledano u zapadnoeuropskim okvirima kamo naši ljudi odlaze - svaka će sljedeća povišica značiti da će Marko dobiti samo manji dio, tj. oko 39% od onoga što poslodavac dodatno preusmjeri u njegovu plaću.
Marko to ne smatra ni pravednim ni normalnim. Razmišlja o tome da ode raditi u 2 sata vožnje udaljenu Austriju. Nažalost, to će značiti i neizvjesnost opstanka nekoliko drugih radnih mjesta jer njegova tvrtka više neće moći dobivati složenije i profitabilnije poslove. Marko će pomoći da takve poslove dobije austrijsko poduzeće.
Druga opcija za rasterećenje plaća je snižavanje stopa nekih obveznih doprinosa. Krenimo od doprinosa koji se plaćaju na bruto plaću (ovo su doprinosi koji službeno spadaju pod one koje “plaća poslodavac”, no u Hrvatskoj sve doprinose plaća poslodavac pa ovakva klasifikacija nema smisla). Ponovimo, plaćaju se obvezni doprinosi za: i) zdravstveno osiguranje (15%), ii) zaštitu zdravlja na radu (0,5%) te iii) zapošljavanje (1,7%).
Posljednji put kada je smanjen neki od ovih doprinosa bilo je u svibnju 2012. - tadašnji ministar financija Linić smanjio je stopu doprinosa za zdravstvo s 15% na 13%. No, kako je zdravstveni sustav u Hrvatskoj stalno u deficitu, ovim potezom se isti samo dodatno produbio pa je već u travnju 2014. stopa ponovno vraćena na 15%. Ovo nam kazuje da je ovaj smjer promašen bez prethodno provedenih reformi u zdravstvenom sustavu.
Opravdanost doprinosa za zaštitu zdravlja na radu (0,5%) također je upitna. Državni ured za reviziju još je 2013. upozorio da su prihodi od doprinosa veći od rashoda koji se doprinosima financiraju te da se treba preispitati visinu istog. Bilo bi poželjno razmisliti o pripajanju ovog doprinosa doprinosu za zdravstveno osiguranje (uostalom, uplaćuje se u isti fond, na isti žiro račun). Time bi bila barem “jedna uplatnica manje”, ako ništa drugo jer poslodavac danas treba ispuniti još 5-7 drugih naloga svaki mjesec kako bi mogao isplatiti neto plaću radniku.
Porez, a ne osiguranje
Inače, ovo što se zove doprinos za zdravstveno OSIGURANJE nije nikakvo osiguranje već klasični namjenski porez - ispravno bi ga bilo zvati “porez za zdravstvo”. Pogrešno je nešto zvati osiguranjem kad se isto plaća u postotku na visinu plaće, a ne kao premija koja je razmjerna riziku. Recimo, polica dopunskog zdravstvenog osiguranja je primjer klasičnog osiguranja jer se plaća određeni iznos (70 kn) neovisno o visini plaće. Ili primjer s osiguranjem automobila: visina police ovisi o vrijednosti automobila i potencijalnoj šteti, a ne o primanjima (dva prijatelja, ako kupe isti auto, platit će jednaki iznos za osiguranje bez obzira što možda jedan ima plaću 5 tisuća, a drugi 7 tisuća kuna).
Kandidat za snižavanje je svakako i doprinos za zapošljavanje (1,7%). Ova stopa doprinosa je do 2003. bila upola niža (0,85%) pa bi bilo dobro razmišljati u smjeru da se vrati na istu razinu, naročito danas kada nezaposlenost postaje sve manji problem. S obzirom da se ovim doprinosom godišnje prikupi oko 2 milijarde kn, vraćanje stope na 0,85% značilo bi rasterećenje gospodarstva za nemalih milijardu kuna.
Što se tiče mirovinskih doprinosa koji se plaćaju iz plaće (20% tj. 15% + 5%) i mogućnosti njihovog snižavanja, situacija je slična kao i kod zdravstvenog sustava. Zapravo, još je i gora, jer se od mirovinskih doprinosa u I. stupu prikupi jedva 60% od onoga koliko je potrebno za isplatu mirovina postojećim umirovljenicima. Manjak u mirovinskom sustavu doseže 17 milijardi kuna (koji se krpa prihodima iz općih poreza) stoga bi snižavanje ovih stopa doprinosa predstavljalo klasičnu situaciju prelijevanja iz šupljeg u prazno.
Smjer rasterećenja
Dakle, kada govorimo o mogućem snižavanju doprinosa, čini se kako se u ovom trenutku jedini prostor pronalazi kod doprinosa za zapošljavanje, dok je opravdanost snižavanja drugih upitna.
Dva su osnovna smjera rasterećenja plaća: snižavanje poreza na dohodak te snižavanje stope obveznih doprinosa. Logičniji odabir je fokusiranje na smanjenje poreza, ali s obzirom da je polovica zaposlenih već izvan poreznih škara, samo promjenom visine stopa poreza na dohodak efekti poreznog rasterećenja neće biti ravnomjerno raspoređeni. Zato bi trebalo napraviti i izmjene u samom sustavu, odnosno umjesto koeficijenata za djecu i uzdržavane članove koji uvećavaju osobni odbitak, uvesti jedinstvenu naknadu za djecu kako roditelji s nižim primanjima ne bi bili u neravnomjernom položaju te kako bi se proširila porezna baza.
Pozitivna strana odabira drugog smjera (snižavanje doprinosa) je što bi time zahvatili plaće svih zaposlenih. Negativna je ta da nema garancije da bi se navedena rasterećenja prelila na rast neto plaća, a i sužen je prostora za osjetnija smanjenja zbog postojećih deficita u mirovinskom i zdravstvenom sustavu.
Kojim putem će se krenuti, ostaje za vidjeti. Važno je da građani osvijeste kako plaća nije samo onaj iznos koji vide na računu (jer je puno više od toga). U Hrvatskoj treba početi njegovati kulturu rada i prestati destimulirati isti visokim porezima i doprinosima. Osim oporezivanja plaća, treba razmotriti i dodatno rasterećenje drugog dohotka, prvenstveno ugovora o djelu koji je još uvijek relativno skup način rada.