Ovih dana puno se lamentira o podbačaju rasta investicija te industrijske proizvodnje kao dežurnim krivcima za usporavanje rasta BDP-a na svega 2% u zadnjem kvartalu protekle godine. Istini za volju, rast investicija lani je bio pod utjecajem pada investicija najvećeg pojedinačnog investitora - Agrokor Grupe - na minimum, suzdržanosti dijela gospodarstvenika uslijed neizvjesnosti koje kreiraju mogući ishodi financijskog i operativnog restrukturiranja Agrokora te slabijeg no očekivanog povlačenja investicijskih sredstava iz EU fondova. Gledajući, međutim, unaprijed, nisu li lanjski jednokratni nepovoljni događaji svojevrsna odskočna daska za 2018. i naredne godine? Pogledajmo na tren i pokazatelje poslovne klime sa solidnim prediktivnim sposobnostima kratkoročnih kretanja u ekonomiji.
Tako smo u siječnju i veljači vidjeli dvije nove rekordne razine optimizma proizvođača (izvor: Europska komisija) i to uslijed daljnjeg poboljšanja izgleda rasta u Europskoj uniji u ovoj godini, što upućuje na ubrzanje rasta industrijske proizvodnje na 5.0 do 5.5% godišnje nakon svega 0,2%-tnog godišnjeg rasta u četvrtom kvartalu lani. Štoviše, među indikacijama oporavka investicija i oporavka sentimenta u građevinskom sektoru na 10-godišnji maksimum, je i rast odobrenja kredita banaka poduzećima proteklih mjeseci uz porast značaja pozajmica za financiranje investicija. U narednim mjesecima, prema anketi HNB-a, banke planiraju dodatno olabaviti kreditne standarde u pozajmljivanju kapitala malim i srednje velikim poduzećima, koji su u zadnjih nekoliko godina bili nositelji rasta prihoda, izvoza, zaposlenosti pa i profitabilnosti. Nemali kvalitativni pomak je i kontinuirani brži rast investicija u opremu i postrojenja u odnosu na građevinsku aktivnost, što znači da poduzeća više brinu o vlastitoj konkurentnosti na mikro razini u odnosu na percepciju, stvarajući pritom osnove za brži rast produktivnosti u budućnosti. S obzirom na očekivani rast gospodarstva EU od 2.5 do 3.0% u naredne dvije godine, te shodno tome snažnijem impulsu inozemne potražnje, za očekivati je daljnji rast investicija prvenstveno izvoznika s ciljem čuvanja, odnosno poboljšanja vlastite konkurentnosti.
U isto vrijeme, sentiment potrošača također bilježi nove rekordne razine, što upućuje da bi rast u narednim kvartalima mogao uistinu biti široko rasprostranjen. Imajući još na umu kako se javni sektor proteklih godina u financiranju investicija sve više orijentira na EU sredstva u odnosu na proračunska, te da će spremnost naše administracije u povlačenju EU fondova ubuduće rasti za očekivati je da će buduće investicije javnog sektora prolaziti strožu institucionalnu provjeru, odnosno sadržavati zdraviju ekonomsku logiku. Usto ohrabruje i petogodišnji kontinuirani brži rast izvoza roba u odnosu na uvoz roba (slučajno ili ne, od ulaska Hrvatske u EU), što podržava postepenu tranziciju ka zdravijem izvozno orijentiranom modelu ekonomskog rasta. U prilog potonjoj tezi dodatno ide kumulativni desetgodišnji rast izvoza roba od 48% ili šest puta više u odnosu na rast izvoza usluga, uz istodobni pad udjela osobne potrošnje stanovništva za 5 postotnih bodova BDP-a u odnosu na pretkriznu 2008. godinu. Paralelno s time došlo je do značajnog poboljšanja cjenovne konkurentnosti ekonomije za više od 20% (mjereno jediničnim troškom rada), pri čemu će lanjska porezna reforma dodatno poboljšati rezultate. Napokon valja spomenuti kako se jaz ekonomskog rasta između Hrvatske i istočnoeuropskih zemalja proteklih godina gotovo istopio da bi ove godine ponovo porastao uslijed znatno ranije promijenjenog modela potonje grupe zemalja u korist izvoza. Stoga nije osobito iznenađenje što u jeku rekordne EU konjunkture jedna Slovenija sa četiri i pol puta većim izvozom roba per capita u odnosu na Hrvatsku lani raste 5%, a mi zaostajemo sa svega 2% rasta.
Kako dalje?
Unatoč gore spomenutim trendovima te kontinuiranim nastojanjima Ministarstva financija te Ministarstva gospodarstva u smjeru daljnjeg poboljšanja (ne)cjenovne konkurentnosti, poslovno okruženje za investicije i dalje je daleko od poželjnog. Nisku atraktivnost Hrvatske kao inozemne investicijske destinacije pokazuju ne samo globalni pokazatelji percepcije konkurentnosti, štoviše ona se reflektira i kroz značajno niži udio izravnih stranih investicija u BDP-u od svega 2%, što je otprilike tri puta niže u odnosu na prosjek bilo Istočne Europe, bilo EU.
Investitori se danas ponajviše žale na pravnu nesigurnost, retroaktivne promjene uvjeta poslovanja te neefikasnu javnu upravu i pravosuđe. Ovo potonje se nerijetko manifestira kroz (pre)dugo trajanje sudskih postupaka, previše sudskih zaostataka, različit tretman sudskih predmeta na nacionalnim razinama, preveliku disperziju administrativnih nadležnosti te relativno spor proces i visoku cijenu ishođenja građevinskih dozvola.
Među mogućim konkretnim prvim koracima u pogledu otklanjanja spomenutih barijera, Udruženje stranih investitora u posljednjem izdanju 'Bijele knjige' između ostalog predlaže opsežnu procjenu učinka propisa na svakom novom zakonu ili podzakonskom aktu, te mjerenje administrativnih troškova propisa kroz metodologiju Standard Cost Model (SCM). Preporuča se nadalje suzdržavanje od regulatornih promjena ‘unatrag’ (s retroaktivnim učinkom) te uvođenje posebnog tijela za izvansudsku nagodbu uz promociju posredovanja u poreznim sporovima.
U pogledu povećanja učinkovitosti javne uprave i pravosuđa, svakako bi valjalo smanjiti rascjepkanost na različitim razinama državne uprave, poboljšati funkcionalnu raspodjelu nadležnosti u lokalnim vlastima te smanjiti nejednakost u pružanju javnih usluga kroz konsolidaciju atomiziranih, financijskih i operativno neodrživih lokalnih jedinica, te kroz objedinjavanje pozadinskih poslova. Jedna od ključni tema za javni sektor općenito je uređivanje sustava plaća u državnoj službi na temelju kompleksnosti te ispunjavanja ciljeva.
U području pravosuđa valjalo bi racionalizirati mrežu pravosudnih tijela kroz unapređenje njihovog upravljanja, informatizaciju, ubrzanje procesa te optimalno korištenje ljudskih resursa. Praćeno mjerama za poboljšanje kvalitete sudaca i sudskih savjetnika kroz pravičniji postupak ocjenjivanja i izbora te donošenje norme za uspješno rješavanje sudskih predmeta. Pored navedenog treba razmisliti i o uvođenje administrativnih rokova za niže sudove da procesuiraju predmete za maksimalno godinu dana, te za viši sud za maksimalno šest mjeseci. Sukladno tome, viši sud treba završiti postupak, odnosno nema pravo vratiti presudu na niži sud. Pravosuđe bi također postalo prohodnije kroz zakonsku uredbu po kojoj strane u postupku polažu 50% akontacije očekivanih sudskih i odvjetničkih troškova na račun suda. Jedna od mjera kojom bi se značajno utjecalo na kvalitetu, odnosno brzinu (pred)stečajnih postupaka je uvođenje registra poduzetničke biografije kroz financijsko izvješće Porezne uprave o svim poslovima i transakcijama šest mjeseci prije pokretanja zahtjeva za predstečajnu nagodbu i/ili stečaj da bi se vidjele sve transakcije otuđivanja, opterećivanja i pogodovanja. Na kraju ne treba zazirati ni od promjena strukture odvjetničkih naknada koja trenutno podržava produljenje parnica.
U pogledu povećanja fleksibilnosti tržišta rada mjere koje bi tome doprinijele su: Daljnje smanjenje ukupnog poreznog opterećenja rada, doprinosa i ostalih naknada, i to nastavak reforme kroz smanjenje izravnih poreza te zdravstvenog i mirovinskog doprinosa u prosjeku za 2 pb godišnje dok opterećenje ne padne ispod 25%, uz djelomičnu supstituciju neizravnim porezima (npr. porez na nekretnine, ‘zeleni’ porezi) te širenje porezne baze kroz uravnoteženje stopa PDV-a, smanjivanje baze izuzetih iz fiskalizacije računa te otklanjanje ‘poticaja’ za poreznu evaziju kroz daljnje smanjenje poreznih izuzeća; Skraćivanje razdoblja za ponovno zapošljavanje nakon provedbe programa zbrinjavanja; Pojednostavljenje otpuštanja temeljem neispunjavanja ciljeva i/ili skrivljenog ponašanja; te Definiranje samostalne odgovornosti edukacijom i podizanjem svijesti radnika u radnom odnosu da se izbjegne postupanje in favorem radniku u radno-pravnim sporovima.