Nisam osobiti ljubitelj svježeg sira, ali na jednom druženju nekako se potkrala mala zdjelica koju sam zapravo cijelu večer vješto izbjegavala kako bih uspjela probati sve ostale divote na stolu. "Moraš probati njihov svježi sir, fakat je ukusan! Slučajno smo naletjeli na njihov štand u Prečkom i od tada smo postali pravi ovisnici o njihovim proizvodima!" kaže mi Lucija dok obilno maže snježnobijeli sir po trećoj šniti kruha.
Kušam. Istina. Kremast, nježan, ali ne i bezličan. Tako sam se zainteresirala za obitelj Šestak koja je dosad skupila ozbiljan broj zaljubljenika u svoje proizvode. Zaputili smo se na Plešivicu, odakle je cijela priča krenula još 2005. godine.
"Suprug i ja smo u to vrijeme radili u Zagrebu, ali nismo bili osobito zadovoljni. Budući da je ovo vinorodni kraj, naravno da nam je prošlo kroz glavu da i mi radimo vino, ali smo ipak odlučili ići drugim putem i - proizvoditi sir", prisjeća se Mirjana Šestak dok nam toči domaći sok od višnje.
Otvoriti malu siranu u ono vrijeme bilo je vrlo teško budući da nije bilo sluha za bilo kakva kreditiranja i poticaje. Tada su imali 12 krava i sve radili ručno, a danas gospođa Mirjana i suprug Nikola ipak imaju 13 godina iskustva i dva sina koja im uvelike pomažu u poslu pa je cijela priča barem malo lakša.
Mlijeko svakodnevno otkupljuju od 12 kooperanata s područja Žumberka, Krašića i Pribića, za što je zadužen sin Matija, inače diplomirani inženjer prehrambene tehnologije. Na pitanje kako im izgleda radni dan, suprug Nikola veselo odmahuje rukom i govori da nije strašno!
Ujutro se vadi sir iz salamure, Matija već oko 5.30 odlazi skupljati mlijeko koje se potom pasterizira pa hladi, dodaju se kulture i sirilo, analizira se veličina sirnog zrna, pa ponovno grije, preša, zatim stavlja u kalupe, ponovno preša i formira u konačni oblik kako bi na kraju završio u salamuri.
"Svježi sir radimo kako je radila i moja baka, bez ikakvih dodataka, pa čak i soli", objašnjava nam gospođa Mirjana.
Osim svježeg sira i vrhnja, Šestakovi rade još i škripavac, polutvrdi sir koji zrije oko tri mjeseca, te tvrdi sir koji je na zrenju devet mjeseci do godine dana. Osim čistih okusa, vole se poigrati i začinima pa rade još i sireve obogaćene ljutom crvenom paprikom, kimom, paprom i tartufima. Dnevno prerade 300-400 litara, a godišnje proizvedu između 15 i 18 tona sira. Njihovi vjerni kupci su i poznati vinari plešivičkog kraja. "Tomčevi rado kupuju kod nas, obitelj Ivančić, Korak, nekad Šemberovi, a dugogodišnji kupci su i supružnici Navoj iz restorana Karlo", govore nam Nikola i Mirjana.
"Prodajete li i u Zagrebu?" pitam. "Naš proizvod je porcioniran i pakiran pa na tržnici ljudi jednostavno ne vjeruju u njega. Znamo koliko radimo na našem proizvodu i jasno smo si definirali standarde i ispod toga ne želimo ići. Ljudima je na placu draže kupiti od kumica u rinfuzi, tako da smo od takvog vida prodaje jednostavno odustali. Ostavili smo si jednu zagrebačku lokaciju pa subotom imamo štand u Shopping centru Prečko", kaže gospođa Mirjana.
Gotovo 70 posto prodaje ostvare na samom gospodarstvu gdje se nalazi i proizvodnja, a uz štand često sudjeluju u manifestacijama malih proizvođača zagrebačkog i jaskanskog kraja. Što se tiče cijena, kilogram svježeg sira prodaju od 35 kuna, a sirevi iz polutvrdog i tvrdog programa od 60 kuna naviše. Nas su osvojili, a na vama je da se uvjerite u istinitost naših riječi i jednu subotu prošećete do Prečkog ili svratite do njih na Plešivicu.