Darka Baretića svi smo zvali barba ili striček, ovisno odakle smo došli, dok bi on sebe častio s gluho krme, podgrijavač, ladočuvar i drugim nadimcima s ključem proizišlim iz životnih anegdota. Kritičan i samokritičan, duhovit i načitan, slonovske memorije, hedonistički intelektualac s životnim iskustvom dostojnim gastro kritičara New York Timesa te s mandićevskim žalcem punim duha i ironije doboroćudno je bockao po gastro sceni znane i neznane chefove, vinare, blogere i novinare, sve nas koji se muvamo oko vina i gastronomije.
U živote nam je ušao potkraj svog, kako sada ispada. Vođen motivom koji je plastično objasnio Siniši Paviću u razgovoru za Novi list po izlasku prve mu i zadnje kuharice:
“Kad uhvatiš neke godine, recimo 60, kad ti se čini da sve znaš a da nikog to ne zanima, kad dođe to doba da te nitko ne šljivi, da bi nahranio ego moraš radit nešto za opće dobro. Treba nešto vratiti rodnom kraju, društvu, zajednici. Štono bi se reklo, to je sve vrijeme čučalo u meni, samo sam čekao priliku”.
Ne znamo je li nahranio ego, ali zajednici nije vratio nešto nego puno. Ostavio nam je kuharicu Plavuše bez kostiju, posvećenu jelima na bazi plave ribe i tradiciji rodne mu Crikvenice. Uz Željka Bročilovića i Zorana Vodopiju je bio jedan od osnivača i autor vjerojatno najutjecajnijeg hrvatskog vinskog bloga Vinska priča (wine story). Pisao je i za Mrvicu, kultni gastro magazin Željke Klemenčić. Djelovao je kao gastro i vinski kritičar, držao vinske radionice na festivalima i sajmovima, sudjelovao na ocjenjivanjima i izborima za gastro vodiče te djelovao kao predavač Hrvatskog Sommelier Kluba. Najvažnija od svih aktivnosti je ipak bilo djelovanje na facebooku. Tamo je više godina pod nazivima Dolazi ljeto i Odlazi ljeto objavljivao serijal fotografija onog što je sa suprugom Tatjanom svakodnevno pripremao za jelo. Taj dnevnik svakodnevice najupečatljivije je što je Barba ostavio iza sebe, jer tih nekoliko stotina fotografija i jela ostavština su za sva vremena. Ostavština života na Kvarneru s početka 21. stoljeća, slika sasvim drukčija od one koju će budući gastroistraživač steći pretraživanjem arhive, literature, kuharica, reklama i restoranskih jelovnika.
Barba je značajno utjecao na sve nas koji djelujemo ili pokušavamo djelovati javno. Kad bi nas ukorio zbog neke netočnosti ili nepromišljenosti, učinio bi to šalom ili ironijom, pritom usput oplevši i po sebi da te njegova opaska opeče što manje. Iznervirati ga je mogla jedino glupost, koje nažalost nije nedostajelo u svima dostupnoj i otvorenoj komunikaciji kakve danas nude društvene mreže i internet novinarstvo. Stoga zahvalu i posvetu poticaju na samokritiku i razmišljanje koje nam je Barba ostavio u nasljedstvo, ćemo završiti citatom njegova teksta o identitetu objavljenom u Mrvici gdje na kraju čitatelju poručuje:
“Budite otvorenog uma prvenstveno, a onda i nosa i nepca. Ne stvarajte predrasude i ne robujte im. Umjesto: Volim merlote… ili… Ja ne volim crna vina, uspostavite kriterij: Ja volim dobra vina. Obrazujte se i stalno kušajte i probajte vina. Imajte svoje omiljene “informatore” o stanju vinske scene i vrijednosti vina, no neka sudi vaše nepce.
Definirajte kriterije vrijednosti što općenitije (sviđaju vam se vina jačeg ekstrakta, dužeg završetka, veće svježine…). Ako vam se dopao neki teran, nekog vinara, neke berbe, to samo znači da vam se dopao taj teran. Ne znači (ali može značiti) da su ostala vina tog vinara jednako dobra, i sto tako ne znači (ali može značiti) da su svi terani tog vinara, svake godine dobri, a napose da nisu identični. I nipošto ne znači (ali može značiti) da su svi terani dobri. Dobri su samo oni koji zadovolje vaše ponovno iste, što općenitije kriterije. I dobri su za to, a ne zato što su terani. Svaka čaša, svako kušanje je novo iskustvo, o njemu sudite što općenitijim kriterijima (intenzitet mirisa, trajanje okusa…). Ne tražite od vinara da u svakoj berbi naprave vino baš onakvo kakvo vam se jednom prilikom dopalo, jer svaka je vinogradarska godina različita i o kvaliteti vina iz te godine sudite ponovno istim što općenitijim kriterijima, a ne traženjem identičnosti s vinom koje vam se dopalo iz neke berbe.
Obrazujte se, istražujte, kušajte što više i na što više načina (paralelno, na slijepo, vertikalno…), uživajte u vinima i traženju vlastitog vinskog identiteta. I ne zaboravite, osim četiri gore nabrojena faktora koji čine vinski identitet jedne zemlje, postoji i peti, jednako važan kao i spomenuta četiri (sorta, klima, tlo, vinar). A on je informirani, obrazovani i osviješteni potrošač vina.”
Dobro ti more, Barba.