Više priča o Ani i Aninom povrću potražite na njezinom blogu!
Anu ste već imali prilike upoznati. Studirala je kulturologiju, magistrirala rodne studije u Budimpešti i sprema doktorsku disertaciju na temu filozofije hrane gdje si postavlja pitanje na temelju čega čovjek odabire određen način prehrane i kako društvo utječe na formiranje naših vjerovanja o hrani.. Ipak, teoretiziranje ju nije ispunjavalo pa je odlučila sve to pretočiti u stvarnost i postati poljoprivrednica. Dobra hrana i Ana su se zaljubili na prvi pogled pa je tako Ana postala naša suradnica. Inače, piše i blog Anino povrće, na kojoj možete pronaći korisne savjete o pokretanju ove vrste posla kao i o svim iskustvima koje skuplja na svom putu. Ovog puta odlučila je progovoriti o problematici hibrida i GMO-a.
Pitanje GMO-a
Živimo u vremenu u kojem je hrana postala ne važno već goruće pitanje budući da se suočavamo s velikim promjenama i problemima na globalnoj razini kao što su rast populacije, globalno zatopljenje, klimatske promjene, te onečišćenje okoliša. Veliko pitanje u etici hrane tiče se upravo održivosti poljoprivrede, uništenja tla i vode mineralnim gnojivima i pesticidima – okoliš je ozbiljno uništen, tla i vode su zagađeni, a konvencionalna poljoprivreda nije održiva. U cijeloj toj priči, možda najpoznatije etičko pitanje koje sa sobom donosi mnoge kontroverze je pitanje GMO-a.
Prvi preokret - proizvodnja „hibrida“
Proizvodnja prethodno spomenutih hibrida temelji se na selekciji i križanju sorti, ponajviše pšenice i riže, kako bi prinosi bili što veći i kako bi biljke bile otpornije na sušu i nametnike. Ovakve sorte, tzv. „hibridi“ se zahvaljujući velikoj količini nužnih agro-kemikalija uzgajaju kao monokulture pa se postavlja i pitanje posljedica ovakvog načina uzgoja hrane (monokultura je u konvencionalnoj poljoprivredi dominantan način uzgoja biljaka i obrade tla koji sa sobom nosi veliku opasnost od slabljenja imuniteta i bolesti biljaka, propadanja usjeva, uništavanja tla te smanjenja bioraznolikosti), a također takve hibridne sorte zahtijevaju sve veću količinu popratnih kemijskih sredstava (budući da biljke postaju sve otpornije na sredstva) pa se također postavlja i pitanje utjecaja na okoliš, a intenzivna kultivacija zahtjeva velike količine vode (Harris, Stewart, 47).
Nestanak genetske ranolikosti
Kritika ovakve metode proizvodnje hrane ujedinila je predstavnike pokreta za zaštitu okoliša s političkom ljevicom koja je ovu metodu kritizirala na nekoliko razina. Sam način proizvodnje hrane ovisi o „osvajanju“ prirode, a ne na suradnji, ističu kritičari, a jedinstveno znanje autohtonog seljaka se zatire kapitalističkom, centraliziranom kontrolom – seljaci postaju ovisni o toj tehnologiji budući da moraju kupovati sjeme i popratne agro-kemikalije svake godine. Zbog takvog centraliziranog i uniformiranog načina proizvodnje hrane veliku prijetnju predstavlja nestanak genetske raznolikosti, kao i uništenje okoliša te siromaštvo (Harris, Stewart, 45). Nadalje, kako ljevičari ističu kroz pojam prava na „suverenitet hrane“.
„Ljudi imaju pravo na definiranje politike koja se tiče hrane i poljoprivrede te imaju pravo na regulaciju proizvodnje i trgovine“ (ibid).
Doba "biopiratstva"
Naime, hrana ne bi trebala biti komodificirana i ne bi ju trebala kontrolirati Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Korporacijama profit donosi činjenica da seljaci svake godine moraju kupovati novo sjeme, a i velika je bojazan od ekoloških opasnosti i pitanja negativnog utjecaja takvih organizma na okoliš te strah od utjecaja na ljudsko zdravlje (Harris, Stewart, 55). Nadalje, kritika ide protiv „biopiratstva“, odnosno protiv činjenice da tisućljetne ljudske aktivnosti kultivacije, uzgoja i selekcije sjemena padaju u privatne ruke korporacija koje masno zarađuju na nečemu što je zajedničko čitavom čovječanstvu (ibid).
Prosvjed u Zagrebu protiv Monsanta
Biotehnologija može spasiti svijet od gladi?
Gledano kroz širu društveno-političku prizmu, ljevičari ovu metodu proizvodnje hrane gledaju kao tehničko, brzinsko rješenje za društvene i političke probleme siromašnih zemalja koje se prije svega odnosi na probleme pristupa zemlji i vodi i koji, unatoč „zelenoj revoluciji“, nisu adresirani (Harris, Stewart, 50). Naime, seljaci s pristupom vodi i oni s više zemlje su mogli imati koristi od ove tehnike proizvodnje hrane, no oni siromašniji ne. Dapače, siromaštvo bi se povećalo jer bi ovi siromašni završili u dugu, a okoliš bi nastradao također zbog velike količine agro-kemikalija te velike količine vode koju ovakva metoda uzgoja hrane pita (ibid). Tako da argument kako jedino biotehnologija može spasiti svijet od gladi ne stoji.
Hibridi VS. GMO
Razlika između hibrida i GMO je u tome da hibridi nisu, dok GMO jesu prošli proces genetičkog inženjeringa. Kod genetičkog inženjeringa željeni geni se u laboratorijuprenose između organizama u svrhu dobivanja željenih karakteristika koje se u prirodi, kroz konvencionalno razmnožavanje, ne bi mogle dobiti. Takvi se dobiveni kultivari opisuju kao „transgeni“ (47). Važno je za reći da se i ovakvo sjeme, kao i popratne agro-kemikalije, moraju svake godine, iznova kupovati.
Patentiranje
Problematično za transgene je patentiranje – naime, genetski modificirani organizmi spadaju pod intelektualno vlasništvo i predstavljaju izvor profita (53), što znači da čitava industrija sjemena pa tako i hrane dolazi u ruke nekoliko američkih multinacionalnih kompanija, od kojih je možda najpoznatiji „Monsanto“ (ibid). Najvažnija kritika ovog modela proizvodnje hrane leži u riziku.
Znanost ne može garantirati da uzgoj i konzumacija GMO-a neće izazvati negativne posljedice po zdravlje ljudi i životinja i po okoliš. Nikad neće biti dovoljno dokaza koji bi pokazali apsolutnu sigurnost bilo kakvog proizvoda; pa tako i ovog (Harris, Stewart, 54).
Sumirano, kritičari ovakve metode proizvodnje hrane opasnost vide u osiromašenju ljudi zbog visokih troškova ove metode proizvodnje hrane, gubitka genetske raznolikosti, uništenja okoliša te ovisnosti nacija o zapadnjačkim korporacijama (Harris, Stewart, 49).
Pro-GMO stavovi prezentirani kao znanost
Ono što mi u cijeloj ovoj priči iskače kao veliki problem je sama proizvodnja znanja koje se tiče hrane. Naime, jako me u oko bode arogantan stav mnogih biotehnologa koji svoje pro-GMO stavove prezentiraju kao čistu znanost koja im omogućava hijerarhijski dominantan stav pa onda s te pozicije diskreditiraju svaki stav koji je drugačiji. Tu leži velika opasnost njihovog ekspertizma.
Primjerice, čest je argument da jedino GMo može spasiti svijet od gladi i da je upotreba moderne tehnologije proizvela najsigurniju i najhranjiviju hranu ikad (npr. Alan McHughen u Fighting Mother Nature with Biotechnology) – strašno problematična izjava budući da je upravo veliko pitanje današnjice kako izaći na kraj s konvencionalnom industrijaliziranom poljoprivredom koja se temelji na hibridnom sjemenu, kemijskoj industriji koja posljedično zagađuje i osiromašuje tlo, zagađuje vodu i rezultira s nizom problema s kojima se kao čovječanstvo ne znamo nositi. Veliki problem takvog arogantnog stava je nemogućnost argumentiranog dijaloga pa onda zapravo i nemogućnost spoznaje o tome kakva je hrana ispravna i sigurna što čovjeka ostavlja u neznanju, dvojbama i nepovjerenju u institucije koje bi nam trebale davati istinite tvrdnje o domeni kojom se bave – a to je hrana.
"Neznanstveno laprdanje"
Ovakav ekspertistički pristup koji se kune u biotehnologiju i sva ostala znanja diskreditira kao „neznanstveno laprdanje“ smatram opasnim jer se temelji na arogantnoj ideji nadmoći nad prirodom upravo zbog ranije spomenutog faktora rizika. Znanost ne može garantirati za posljedice koje mogu biti nepovratne. Generalno, problem ovakvog pristupa koji garantira rješavanje problema gladi u svijetu genetski modificiranom hranom je u atomističkom pristupu. Iako je znanost alat kojim najsigurnije dolazimo do spoznaja, isto tako je gledanje u proizvodnju hrane bez da tu hranu kontekstualiziramo u širi kontekst okoliša i prirode, u kojem smo mi samo mali dio i koji je nevjerojatno među-ovisan, opasan.
„Atomistička“ perspektiva je jako ograničavajuća upravo zbog silne među-ovisnosti koju takva perspektiva ignorira – tvrdim da je prirodu potrebno promatrati holistički. Čovjek je samo karika u prirodi i stavljanje u hijerarhijski nadmoćnu poziciju i klackanje s nepoznatim rizicima i posljedicama može rezultirati ireverzibilnom katastrofom.
Smatram da holistički pristup koji čovjeka promatra kao dio prirode, ne kao superiornog može dati sigurnija i humanija rješenja problemu globalne gladi i zagađenja.
Također, osim konvencionalnog načina proizvodnje hrane u koje spadaju hibridi i transgeni, postoje mnogi alternativni načini proizvodnje hrane (organski pokret proizvodnje hrane koji ima mnoštvo inačica unutar sebe, o čemu sam već pisala) koji nisu štetni po prirodu, sigurni su, daju kvalitetnu i bogatu zemlju pa posljedično i zdravu hranu, neovisnost seljaku te jačaju lokalne zajednica, međutim, ne donose profit ni moć različitim centrima pa su stoga marginalizirani, a biotehnologija koja ide u pro-GMO-smjeru ih arogantno diskreditira kao najobičnije ideologije i to bez konkretnih argumenata već isključivo zbog svoje hijerarhijski nadmoćne pozicije, budući da progovaraju s pozicije „znanosti“ i kao takvi su eksperti koji su neupitno u pravu.
A možda ono što je najapsurdnije u cijeloj toj priči je da mnijenje o problematici hrane artikuliraju kao neupitno ljudi u bijelim kutama koji nikad nisu stavili ruke u zemlju niti uzgojili jedan jedini komad hrane već donose odluke i proizvode „znanje“ u ime svih iz udobnosti svoje teorije i fotelje, tj. laboratorija. Dugo će još vremena proći dok ljudi s mikroskopima i ljudi s motikama ne počnu surađivati kao ravnopravni, a tada će možda već biti kasno.
Više priča o Ani i Aninom povrću potražite na njezinom blogu!
*Ana je o problematici hibrida i GMO-a pisala i u Croatian Journal of Philosophy . Iznjela je kritički prikaz trenutno najrelevantnijeg zbornika koji se tiče intersekcije hrane i politike, The Oxford Handbook of Food, Politics, and Society (Ronald J. Herring, urednik, Oxford: Oxford University Press, 2015.)