Na naslovnoj fotografiji: Kćeri Isadora i Lucia, gospođa Sanja Akrap Luque i Ricardo Luque
“Neka bude zora i neka dođe svjetlost!» Tako su govorili dok su čekali na izlazak Sunca, dolazak dana. U taj čas ugledali su izlazak Sunca i zagledali se u jutarnju zvijezdu, veliku zvijezdu koja prethodi Suncu, koja obasjava nebeski svod i površinu Zemlje, obasjava korake čovjeka koji je stvoren i oblikovan” - stoji u majanskoj svetoj knjizi Popol Vuh koja čovjeka smatra četvrtom kreacijom stvorenom iz kukuruza. Nakon neuspješnih pokušaja da se ljudsko biće stvori iz drva i blata; čovjek kao dijete Sunca stvoren je od simbola Sunca – kukuruza. U toj knjizi postanka civilizacije Maja, ljudi oblikovani iz kukuruzne kaše nisu imali majke i stvoreni su čudom, a krasila ih je zapanjujuća inteligencija i neiscrpno znanje o svemu što postoji na svijetu.
Poštovanje zrna kukuruza
Božanski status kukuruza zakon je svake kuće u Srednjoj Americi pogotovo u Venezueli, Peruu i Kolumbiji, stoga ne čudi da je priča o arepama toliko emotivna. Gdje ima Venezuelanaca ima i arepa. U tom izvana hrskavom, a unutra mekom pecivu od prekuhane kukuruzne kaše ukorijenjen je identitet i kultura jednog naroda, a to nam potvrđuje i Ricardo Luque, poznati pjevač s kojim smo svojevremeno popričali na Food Film Festivalu.
“Arepa je nešto što mi svakodnevno jedemo kod kuće. Sjećam se da smo kao klinci prije škole nosili lonce prekuhane kukuruzne kaše u mlin i zatim vraćali kući tako pripremljenu smjesu, a mama bi zatim pripremila arepe koje su nam bile doručak uz recimo čašu mlijeka” – prisjetio se Ricardo.
Najbitnije je arepu jesti vruću, dok toplinska energija s užarene ploče još progovara iz tog zanimljivog i prilično zasitnog peciva. Arepe su se prije radile na ognjištu na velikoj ploči okruglog oblika, a danas je u Venezueli moguće kupiti čak i štednjak koji ima ugrađenu ploču kako bi priprema arepa bila čim dostupnija budući da se ondje svakodnevno konzumira.
Sam naziv arepa potječe iz vremena kad je Kolumbo na svom trećem putovanju u Latinsku Ameriku zatekao domorodačko stanovništvo Cumanagoto koje je na pitanje što to jedu odgovaralo „erepa“ što je u prijevodu s njihovog jezika značio kukuruz i tako je miješanjem naroda i različitih govornih utjecaja nastala „arepa“.
„Kod nas postoji narodna poslovica koja kaže svako rođeno dijete nek pod pazuhom ima jednu arepu“ aludirajući kako tada zasigurno neće biti gladan. U Venezueli se ljubav prema arepama njeguje od malih nogu. Tako primjerice kad se radite za manje dijete daje mu se „brodić“ odnosno pola arepe, a čak i bebe je jedu i to tako što se uzme meka sredina ili „srce“ pa se namaže maslacem ili čim već“ priča nam Ricardo.
Zgodna kraljica
Posebno zanimljivo je samo nazivlje vezano uz vrste arepa. Najpoznatija i možda najživopisnija je „reina pepia“ ili „zgodna kraljica“. Naime, 1955. titulu najljepše žene na svijetu ponijela je Susana Duin iz Venezuele, a jedan gospodin koji je imao radnju u Caracasu, osmislio je arepu s kombinacijom sočne piletine, majoneze i avokada njoj u čast. Ako pak toj slasnoj kombinaciji s aluzijom na zgodnu ženu dodate i sir ona se iz „zgodne kraljice“ pretvara u „sifrinu“ što je u prijevodu sponzoruša (žena koja misli samo na izgled i krasi je samo površinska ljepota.
„Kad naručujemo, u Venezueli ne tražite „jednu s piletinom“ već „daj mi jednu reinu“!“ – objašnjava nam Ricardo pa nastavlja „ako želiš arepu s crnim grahom i ribanim sirom tad tražiš „domino“, ako želiš arepu koja nije punjena tražiš „udovicu“(jer je sama), a posebno je zanimljiv naziv „rompe colchon“ u prijevodu „trga madrace“ koja je punjena morskim plodovima koji se smatraju afrodizijakom pa ti se uvijek netko nasmije kad je tražiš!“ kroz smijeh nam priča Ricardo.
Njegova najdraža kombinacije je bez razmišljanja „con todo“ (sa svime), ali rado pojede i arepu pabellon s trganom junetinom, crnim grahom i slanim sirom koja je posebno slasna ako joj se doda još i komadić banane.
Obiteljska sinergija
Sve su to radili na licu mjesta i zajedno kao obitelj. Teško je riječima prenijeti tu melodičnost španjolskih izraza koje si dobacuju ili koriste kad se dogovaraju o nekim svojima stvarima. Tad cijela priča poprima neki plesni ritam koji vas odvodi daleko preko Atlantskog oceana u zemlje Latinske Amerike.