Postoje mjesta u San Sebastianu, u Španjolskoj, obavijena velom tajne i dozom mistike koja se nazivaju pravim gastronomskim mekama. Mjesta u koje je nemoguće ući ako ne poznaješ nekog od članova, a ako ti se i posreći, često moraš čekati zeleno svjetlo ostalih članova. Riječ je o tajnim baskijskim društvima, a o Aitzakiju mi je pričao Danijel Čučković (jedan od braće Čučković, znane valjda svakom iskonskom ljubitelju dobrog komada mesa), koji ih je posjetio i oduševljen je pričom i emocijom zapletenom u svaku poru tog društva.
Igrom slučaja domogla sam se kontakta Ikera Albe te smo preko WhatsAppa započeli razgovor. “Kako ste došli do nas?” pita me oprezno, a odgovaram navodeći imena prijatelja koji su mi ih preporučili, s naglaskom da mi je posjet Aitzakiju uistinu velika želja. “Dobro. Kažete, novinarka ste? Moram provjeriti s ostalim članovima.” Ostaje mi samo čekati i vjerovati u dobar ishod. “Gledajte, ako nas mislite uspoređivati s ostalim društvima, u tom slučaju radije posjetite nekoga drugog”, odgovara mi Iker, na što ga brže-bolje umirujem da želim ispričati baš njihovu priču. “U tom slučaju, može. Dobrodošli ste!” odgovara mi pa dogovaramo ostale formalnosti, broj ljudi i vrijeme dolaska.
U samom središtu San Sebastiana, u zgradi gotovo naslonjenoj na Koruko Andre Mariaren baziliku, GPS nas dovodi do ulaza u Aitzaki. Vrata su otvorena, a iz prostora dopire žamor, smijeh i glazba. Jedan od članova izlazi i objašnjava nam da, nažalost, ne možemo ući jer je riječ o privatnom posjedu i da ovdje ne možemo ručati, misleći da smo turisti u prolazu. “Daj, makni im se s ulaza! Pa to su oni! Rekao sam ti da dolaze Hrvati. Što se sad praviš da ne znaš, pa bio si i u njihovu Dubrovniku sa ženom, ali dobro, jasno nam je da to možda želiš i zaboraviti” šale se ostali članovi društva i srdačno nas pozivaju unutra.
Rukujemo se, grlimo, toči se cider i txakoli (lokalno bijelo vino), a ja pogledom tražim Ikera kako bih mu zahvalila na mogućnosti da doživimo njihovu priču. Maše mi iz kuhinje i ubrzanim korakom krećem prema njemu, kad me prene vika iza leđa: “Neee! Ženo, što radiš?! Pa ne možeš u kuhinju!” Iker mi se smije i objašnjava mi da u tajnim društvima postoji pravilo da žene nemaju pristup kuhinji. “Osobno mi ne smeta ulazak žena u kuhinju, ali zapravo mi se sviđa ta tradicija koju smo uspjeli održati“ govori mi Iker i nastavlja: “Žena je naravno dobrodošla, ali ne smije raditi ništa. Ovdje mi vodimo glavnu riječ!” pa mu se drugi član ubacuje: “Kod kuće je sve po njihovu, a ovo je neki naš kutak!”
Osim te priče o ženama, politika kao tema također nije osobito poželjna jer može dovesti do nepotrebnih sukoba. Puno je sigurnije pričati o hrani i nogometu, naravno, uz konstantne pošalice na tuđi račun.
Možda najljepše pravilo koje vrijedi u baš svim takvim društvima jest da je društveni status ovdje nevažan. Brojni baskijski chefovi članovi su tajnih društava i sasvim je svejedno jesi li poznati umjetnik, književnik svjetskog glasa ili bankar kojeg je upravo doveo njegov vozač. A ako je vozač skuhao najbolje jelo, on je glavni tog dana, a za istim stolom svi su jednaki.
“Opstaju li ovakva društva u drugim dijelovima Španjolske?” pitam. “Samo u San Sebastianu se održao baš izvorni oblik društva. Vrlo smo tradicionalni po tom pitanju i nikad se nije dogodilo da je netko nešto ukrao ili nije platio. Pa nećeš valjda krasti iz vlastite kuće? Madrid i Barcelona nisu uspjeli stvoriti takvu zajednicu, ondje je valjda nakon prve večeri netko pobjegao s bocom vina pod rukom”, kažu nam članovi. Inače, cijelo je društvo zapravo savršeno uigran sustav bez mane. Svake godine plaća se godišnja članarina od 260 eura. Na samom početku, kad postaješ član, plaćaš 600 eura za ulazak, ali čak i ako imaš puno više na računu, to, dakako, nije jamstvo za ulazak. Ljudi čekaju godinama da bi postali članovi nekog društva, a pripadati jednom je stvar prestiža.
Za početak moraš imati zeleno svjetlo dvaju članova društva, nakon čega se tvoja putovnica ili osobna karta stavlja na oglasnu ploču, gdje ostaje jedan mjesec. Svaki član ima pravo odlučiti da netko ne ulazi u društvo i nije dužan objašnjavati razloge. Ako ikad izađeš iz društva, doživotno ti je zabranjen ulaz, a o tvojim potomcima će se dobro razmisliti hoće li im se dopustiti članstvo. Razvili su program koji je najbliži onom koji u Hrvatskoj koriste ugostiteljski objekti na fiskalnim blagajnama. Nakon odrađene fešte, ručka ili bilo kakvog korištenja prostora, dužan si zapisati i platiti potrošeno.
“Pogledajte, sve je vrlo jednostavno. Iker, koliko si kuhao tu tvoju piletinu? Pola sata?” jedan od njih mi kaže, a zatim klikne stavku na kojoj piše da je potrošeno pola boce biljnog ulja, pola sata plina, zaprljano šest salveta, isto toliko čaša za vino i dvije za vodu. Popilo se dvije boce cidera i jedna boca txakolija i iskoristilo nešto namirnica iz hladnjaka. Radi se završni račun, a članovima koji su na tržnici tog dana kupili svježe meso i hobotnicu, odbija se određen iznos i umanjuje cijena ručka, a sve to ne prelazi 25 eura po osobi. Za vrijeme krize barovi i pubovi bili su ljubomorni na društva zbog jeftinijih cijena te su im pripisivali manjak zarade.
.jpeg)
Sve u ova četiri zida vezano je uz pripremu dobre hrane i zajedničkih trenutaka. Ovi ljudi istinski uživaju kuhati jedni za druge, odmjeravati snage i, što je najvažnije, smijati se. Dva puta godišnje organiziraju testiranje kubanskih cigara, a rujnu im kreće kartaška liga koju prate sva društva u San Sebastianu. Riječ je o lokalnoj igri naziva “Mus”, a svako kockanje je zabranjeno. Ne igra se u novac, nego u prestiž. Gubitnik lige dobiva drvenu žlicu sa svojim imenom koju mora izvjesiti na vidljivom mjestu, a pobjednik dobiva pokal. Prate i veslanje. Evo, baš su donirali svojoj momčadi neku skromnu svotu, a ovi su im obećali staviti naziv njihova društva na veslo, ali baš kad je fotograf okinuo, veslač je okrenuo veslo i ispada kao da ih nismo podržali, kažu mi uz smijeh, kavu i hladni sorbet od mandarine.
Aitzaki u prijevodu znači izgovor. Izgovor koji pronalaziš da dođeš u društvo i družiš se s ljudima. Njihova priča počela je davne 1932. godine, a Aitzaki trenutačno broji 125 članova. “Zašto ste nas odlučili primiti?” pitam Ikera na odlasku. “Naša jedina želja bila nam je pokazati sve što imamo. Željeli smo da iskusite tu ljubav s kojom se brinemo o društvu i o članovima koji su nam prijatelji za cijeli život. Želimo da možda tako nešto pokrenete ili nastavite u Hrvatskoj i da uživate u životu barem kao mi!” Ovo je sjajna priča koju je vrlo teško prenijeti na papir i svatko tko je doživi, može se smatrati pravim sretnikom.