Šoltanska uvala Maslinica time je promijenila cjelokupnu vizuru i postala neupitna destinacija bonkulovića i nautičara. Dvorac s tornjem koji su plemićke obitelji Marchi i Martinis sagradile početkom 18. stoljeća potpuno je obnovljen i pretvoren u luksuzni boutique hotel. Velika i lijepo uređena terasa restorana uz rivu, unatoč špici sezone, nije bila pretjerano popunjena, no izbor ribe bio je izuzetan. Dva preostala živa jastoga rezervirali smo odmah na ulasku pa krenuli u proučavanje luksuzno otisnutih jelovnika.
Rižoto Amarone i Ravioli Martinis-Marchi učinili su nam se dobrom predigrom za borbu s plemenitim rakovima. Risotto all’Amarone tipično je veroneško jelo koje se priprema s moćnim crnim vinom (Amarone della Valpolicella) i neuobičajeno je naći ga na meniju hrvatskih restorana. Količina rižota koja nam je bila servirana znatno je nadmašila gabarite predjela, pa čak i glavnog jela. Riža je bila ispravno skuhana, vino se lijepo osjetilo, a i boja je bila crvenkasta poput najboljih talijanskih uradaka. Ravioli punjeni povrćem s dodatkom crnih tartufa i krupno ribanog sira solidna su pašta, ali ništa specijalno.
Jastozi na gradele pružili su nam pak savršen užitak i ugodnu zabavu. Servirani su prepolovljeni po dužini, uz malo rastopljenog putra, s izvrsnim pečenim krumpirom i mladom blitvom. Malo je mjesta ostalo za desert nakon duge i obilne večere. Probali smo zato po žlicu od tri lijepo dekorirane i vrlo različite slastice. Čokoladni žličnjaci s mentom i bobicama šumskog voća odlična su parafraza standardnih soufflea, sladoled s mediteranskim biljem malo prearomatičan za moj ukus, a desert s lomljenim pločicama meringe vrlo interesantan. Izbor vina je dobar, a osoblju koje se trudi nedostaje puno treninga i još više iskustva.
Šoltanska Maslinica i dalje je autentično “malo misto”, kojim danas dominiraju vješto uklopljena marina, prekrasno obnovljen dvorac-hotel i prostrani restoran na kojem treba još dosta raditi da bi dostojno upotpunio izuzetan obnoviteljski zahvat na otočnoj baštini.