Ako je istinita izreka da smo ono što jedemo, onda nema toga na svijetu što Anthony Bourdain nije bio. Bikov penis i ovčje mudo, pržena riža s crvima i sirova tuljanova očna jabučica, čitava živa kobra i neoprani rektum bradavičaste svinje - u svojim je televizijskim putovanjima probao što god su domaćini iznijeli pred njega, uz samo jedan preduvjet: da je autentično i da je lokalno.
.jpg)
I to je vjerojatno i tajna njegove posvemašnje omiljenosti u svijetu uživatelja u televizijskom kulinarstvu, autentičnost mu je bila nešto kao prva direktiva i nikada nije skrivao tko je on doista niti se sramio svega onoga što je nekada prije bio. To se odražavalo u njegovim knjigama i kasnije na TV ekranu. Nije dao da se u postprodukciji brišu zvukovi automobilskih truba i žamor prolaznika, koliko god bili smetnja. Nije dao da se scene fabriciraju, nije radio one umjetne scene pozdravljanja s domaćinom niti isforsirana opraštanja.
“Radije bih propustio dobar kadar nego ga umjetno namještao”, govorio je. Činjenica je da smo posljednjih godina svjedočili neobično velikom brojnu smrtnih slučajeva slavnih osoba, ali vjerojatno nijedna nije praktički čitav svijet zgromila ovako temeljito kao samoubojstvo 61-godišnjeg odmetnika iz New Jerseyja kojeg je obješenog u hotelskoj sobi u Strasbourgu pronašao prijatelj Eric Ripert.
Predsjednik Obama i Anthony Bourdain
Rođen u New Yorku prije gotovo točno 62 godine, 25. lipnja 1956., Anthony Bourdain rastao je odmah s druge strane mosta George Washington, u predgrađu gradića Leonia u susjednoj saveznoj državi New Jersey, upijajući literaturu i muziku. Iz današnje perspektive izgleda pomalo nevjerojatno, ali do svoje 44. godine nije vidio bogznašto od svijeta. Jedini put koji vrijedi pamćenja bio je odlazak u Francusku, k očevoj obitelji, gdje mu je “ribar pružio svježu kamenicu, netom izvađenu iz mora”. Tu će storiju rado ponavljati.
Otac Pierre Bourdain bio je menadžer u izdavačkoj kući Columbia Records. Bio je rezerviran tip, vrijeme je uglavnom provodio šuteći i čitajući na kauču. Ali, imao je avanturistički duh kada je riječ o muzici i hrani i Tony se sjećao odlazaka u New York s ocem 70-ih godina, kada bi išli na sushi - u to doba vrhunac egzotike. Majka Gladys, redaktorica u New York Timesu, bila je čvrsta i stroga i često se sukobljavala sa starijim sinom (Tony je imao i brata, Chrisa).
U srednjoj školi Bourdain je prohodao s nešto starijom curom po imenu Nancy Putkoski, koja se družila s ekipom hašomana. I Tonyja je uvela u svijet eksperimentatora s drogama. Godine 1973. Anthony završava srednju školu godinu ranije kako bi s Nancy mogao otići na fakultet Vassar. Međutim, ispisao se nakon dvije godine i otišao se obrazovati u instituciju koja mu je bila bliže srcu - to je bila CIA. Naravno, ne ona CIA, nego Culinary Institute of America u New Yorku, jedna od najuglednijih škola te vrste u Americi, možda i u svijetu, gdje je diplomirao 1978. godine. Počeo je kružiti po kuhinjama njujorških restorana - Supper Club, One Fifth Avenue, Sullivan’s - da bi vrhunac svoje chefovske karijere dosegnuo 1998., kada postaje izvršni chef u Brasserie Les Halles.
Bourdain nikada nije za sebe tvrdio da je neviđeni talent; dapače, uvijek je bio svjestan svojih limita u kuhinji.
“Nikada nisam odradio pripravništvo u zbilja sjajnoj restoranskoj kuhinji. Shodno tome, nikada nisam postao stvarno dobar kao chef. Pitam se često kako bi to bilo raditi kao pripravnik s Michelom Brasom ili Arzakom. Ali unatoč tome ne osjećam veliko žaljenje. Sve je ispalo prilično prokleto dobro”, rekao je u jednom intervjuu.
Bourdainove formativne godine, a onda i godine prve rane zrelosti, događale su se paralelno s dosta specifičnim i u najmanju ruku interesantnim događanjima u New Yorku. Propadanje grada u komunalnom smislu pratila je kulturna eksplozija, posebno u muzici. Tony je iz prvog reda pratio rast punk rocka.
“Zakratko, i samo za onih nekoliko sretnika, muzika je opet bila dobra. Kada su se Njujorčani do srži, Ramonesi, popeli na pozornicu, odmah su odagnali svu muziku koja je bila prije njih osuđujući je na nevažnost. U CBGB-ju je Robert Quine, nevjerojatni gitarist Voidoidsa, rezao svojim Fenderom preko simbolistički nadahnutih stihova stvarajući zvukove koje nitko nije čuo ni prije ni poslije. Talking Heads, Television, Dead Boys, the Heartbreakers, Patti Smith - u tom kratkom trenutku izgledalo je kao da bi se stvari mogle promijeniti nabolje. New York je bio centar svijeta”, pisao je Bourdain za Spin 2012. godine.
Bio je možda i najslavniji superfan Ramonesa, 2010. je pozvao bubnjara Markyja Ramonea da gostuje u specijalnom blagdanskom izdanju njegove emisije No Reservations, a dvije godine kasnije, kada je izdan posthumni album Joeyja Ramonea, Bourdain se pojavio u spotu za pjesmu “New York City držeći ulični znak za Trg Joeyja Ramonea. Svoju knjigu iz 2006. godine “The Nasty Bits” posvetio je Joeyju, Johnnyju i Dee Deeju Ramoneu.
“Kada se prisjetim tih godina, sjećam se, naravno, sve velike muzike, stvarno smo bili razmaženi silnim bogatstvom. Ali se također sjećam i boli - 1977. mirisala je po izgorenim svijećama u nekoj napuštenoj zgradi, fermentiranom smeću koje leži nepokupljeno na ulici. Gorki, slasni okus heroina u dnu mog grla. Toalet u CBGB-ju, razbacani drek, prozirne vrećice, kondomi i iskorištena oprema”, pisao je nedavno Bourdain.
I to je bio velik dio njegova šarma: ne činjenica da je u tolikoj mjeri uzimao droge nego činjenica da to nikada nije skrivao. A bilo je svega - kokain, heroin, LSD, kodein, marihuana, naravno… Prvi put se susreo s drogama u srednjoj, uz Nancy. Tom svojom srednjoškolskom ljubavi kasnije se i oženio, 1985. godine, a brak se raspao 2005. Čini se da je Nancy Putkoski bila njegov dugogodišnji partner za drogiranje.
Kada priča o tome da su ga zaustavili policajci dok je u autu imao dvjesto doza LSD-ja ili o tome kako ga prate agenti DEA-e dok na pošti pokušava podići “pismo iz Paname”, uvijek je s njime “jedna druga osoba”, ali nikada imenom ne spominje Nancy.
“Ta vrsta ljubavi i međuovisnosti i osjećaja avanture - skupa smo bili kriminalci. Velik dio našeg života bio je organiziran oko toga i bili smo sretni zbog toga”, priznao je za New Yorker. Izuzevši droge, živjeli su relativno mirnim životom. Navečer bi naručili dostavu i gledali Simpsone.
Svakih nekoliko godina uštedjeli bi nešto novca i otišli na odmor na Karibe. Osim toga, nisu putovali nigdje drugdje. U svom bestseleru “Dosje kuhinja” (Kitchen Confidential) opisao je svoje avanture u svijetu droge s prijateljima 80-ih.
“Bili smo razbijeni cijelo vrijeme, iskrali bismo se u veliki zamrzivač kad god smo imali priliku kako bismo ‘konceptualizirali’. Teško da je ijedna odluka bila donesena bez droge. Trava, quaalude, kokain, LSD, magične gljive umočene u med i korištene kao zaslađivač za čaj, Seconal, Tuinal, speed, kodein i, sve više, heroin, po koji bismo u Alphabet City slali mlađeg konobara koji je govorio španjolski. Imali smo vrlo duge dane i iznimno smo se ponosili svojim trudom - droge, smatrali smo, nisu imale velik utjecaj na finalni proizvod”, pisao je.
Svoju prvu vrećicu heroina kupio je u ulici Rivington 1980. godine. Sa sebi svojstvenim entuzijazmom bacio se u ovisnost.
“Kada sam počeo osjećati prve simptome ustezanja, bio sam ponosan na samog sebe”, kazao je za New Yorker. Baš kao i restoranska kuhinja, i heroinska ovisnost je, smatrao je, bila supkultura sa svojim pravilima i estetikom. A za velikog štovatelja Williama S. Burroughsa heroin je imao posebno mjesto u drogeraškom panteonu. Počeo je uzimati svaki dan.
Jednom se prilikom prisjetio vožnje u taksiju s tri prijatelja nakon što su na Lower East Sideu nabavili heroin. Pričao im je o članku koji je bio pročitao o statističkoj vjerojatnosti da se skinu s droga. “Samo jedan od nas četvorice ima šansu da uspije”, rekao im je tada, a u knjizi “Kitchen Confidential” napisao je da su sada sva trojica prijatelja mrtvi.
“Ja sam bio taj jedan.” Relativno brzo Bourdain je postao razočaran i pravilima i estetikom heroinske supkulture. “Stalno te okradaju, bježiš od murije. Ja sam tašta osoba. Nije mi se sviđalo što vidim u ogledalu.” Prešao je na metadon, legalni lijek osmišljen za kontroliranje ovisnosti o opijatima, ali su mu vrlo brzo dojadila poniženja povezana uz tretman: ne smiješ otići iz grada bez dozvole, svaki tjedan čekaš u redu da se popiškiš u plastičnu čašicu…
Ostavio se metadona metodom “cold turkey”, na suho, negdje 1987. godine. I onda sljedećih nekoliko godina proveo na kokainu. “Naprosto sam tresnuo o samo dno na cracku”, naveo je. Zatekao bi samog sebe kako kopa po tepihu u potrazi za komadićima boje, koje je onda pušio u suludoj nadi da će neki od njih možda biti mrvice cracka. Došao je do toga da je jednom prilikom za vrijeme Božića sjedio na dekici na Broadwayu, pokraj svoje voljene kolekcije ploča koju je izložio za prodaju.
Napokon se očistio 1990. godine, ali je nastavio piti alkohol. “Većina ljudi koji se skinu s heroina i kokaina mora se odreći svega. Možda zbog toga što su moja iskustva naposljetku bila tako grozna, nikada nisam pao u iskušenje da pokleknem. U emisijama ćete me cijelo vrijeme vidjeti kako pijem. I tada se strašno zabavljam. Ali ne sjedim kod kuće uz koktel. Nikada, baš nikada. U kući uopće ne pijem. Kada se prepustim, prepustim se. Ali ne dopuštam da se to prelije u ostatak mog života”, pisao je u svojim prvim memoarima. Izlazak iz kruga ovisnosti bio je, očito, preduvjet da Bourdain postigne uspjeh u karijeri.
“Jednostavno volim heroin. Osjećaj je strašno dobar. Ali, droga i ovisnost su dvije različite stvari, zar ne? Sve što mogu reći je ovo: skinuo sam se s heroina u 80-ima. Moji prijatelji iz 70-ih i 80-ih, neki od njih skinuli su se prije pet, šest, možda deset godina. I mi smo sretnici. Izašli smo živi. Ima jako puno ekipe koja nije dospjela ovako daleko. Ali, isto tako, nema puno toga za čim žalim”, priznao je.
Prijelomni trenutak za Bourdainovu karijeru dogodio se 1997. godine, kada je The New Yorker objavio danas prilično slavan esej “Don’t Eat Before Reading This” (Nemojte jesti prije nego što pročitate ovo), oštar i iskren pogled u unutarnje mehanizme restorana, konkretno u njihove kuhinje.
Budući da je pisao kao relativno etabliran chef, tekst je imao veliku težinu i privukao je priličnu pozornost pa su počele pristizati nove ponude za pisanje. To je 2000. rezultiralo bestselerom “Dosje kuhinja: Mračne tajne kulinarskog svijeta”(Kitchen Confidential: Adventures in the Culinary Underbelly), što je zapravo bilo samo ogromno proširenje New Yorkerova članka. Iako je postigao instantni uspjeh, tada još nije pomišljao da bi mogao ostaviti posao u kuhinji i postati kulinarski autor. Televizija pak nije bila ni u primisli. Već sljedeće godine objavljuje “Kuharovo putovanje” (A Cook’s Tour: Global Adventures in Extreme Cuisines), osvrt na egzotičnu hranu koji je jeo u svojim nedavno poduzetim putovanjima po svijetu, što je ustvari bila uvezana promocija za Bourdainovu prvu televizijsku seriju. Ta je emisija debitirala na Food Networku 2003. godine. Godinu kasnije objavljuje kuharicu “Anthony Bourdain’s Les Halles Cookbook: Strategies, Recipes, and Techniques of Classic Bistro Cooking”, a 2006. veliki hit “Opaki zalogaji” (The Nasty Bits). Godine 2005. Fox pretvara “Kitchen Confidential” u istoimeni sitcom, u kojemu je ulogu glavnog lika, baziranog na Bourdainu, glumio tada slabo poznati Bradley Cooper. Uspjesi su se samo nastavili nizati: 2005. za Travel Channel počinje raditi briljantni serijal “Anthony Bourdain: No Reservations” (u sklopu kojeg je svojedobno posjetio i Hrvatsku, u jednoj od zabavnijih i neobičnijih epizoda uopće, u kojoj se u više navrata nesmiljeno oblio i poručio: “Ako dosad niste bili ovdje, onda ste idiot! Ja sam idiot”).
Trajala je devet sezona, s finalom 2012., i osim što je bila ogroman hit, zaslužila je dvije nagrade Emmy. Ako već do tada nije bilo jasno da je Anthony Bourdain jedna posebna vrsta radoholičara koja mora raditi korisne i kreativne stvari kako mu na pamet ne bi padale destruktivne i štetne ideje, onda je to postalo jasno sada. Pojavljuje se kao gost sudac u emisiji Top Chef, sudac je u osmoj sezoni Top Chef All-Starsa, snima epizodu Miami Inka, ima cameo ulogu u filmu Far Cry, radi kao scenarist i konzultant na HBO-ovoj seriji “Treme”, 2010. izdaje knjigu “Medium Raw: A Bloody Valentine to the World of Food and the People Who Cook”, 2013. objavljuje roman u stripu “Get Jiro!”... Te godine vraća se na televiziju u velikom stilu jer za CNN počinje snimati emisiju “Anthony Bourdain: Parts Unknown”, u kojoj opet radi ono u čemu je nenadmašan u svjetskim okvirima: istražuje karakteristične lokalne običaje povezane uz hranu diljem planeta. I ta je emisija osvojila nagrade Emmy, i to četiri, uz tri uzastopne titule za najbolju informativnu emisiju.
Najavljivao je pokretanje gigantske otvorene tržnice u njujorškoj luci koja bi se zvala Bourdain Market. O tome je sanjao godinama i, nažalost, nikada nije ostvario. Poslije dva desetljeća braka s Nancy, koji je završio razvodom 2005., godine 2007. Bourdain je upoznao Talijanku Ottaviju Busiju. Točnije, naslijepo ih je spojio Eric Ripert, isti onaj chef koji je Tonyja našao mrtvog u Strasbourgu. Veza im je bila nekonvencionalna od samog starta. Ottavia je odrasla u Lombardiji, učila je za zubaricu kada je, prateći irskog muzičara u kojeg je bila zaljubljena, naprasno odlučila otići u Ameriku sa 300 dolara u džepu. Radila je po kuhinjama raznih restorana po New Yorku pa je tako dospjela do Le Bernardina i Geishe.
Prvi spoj imali su u cigar baru. Bourdain je pisao kako ga je opčinilo što je na drugom spoju proždrla jastoga od tri kile. Nakon samo nekoliko sudara imali su identične tetovaže kuharskih noževa. Vjenčali su se i dobili kćer, Ariane, kojoj je danas 11 godina. Razlika od 22 godine, čini se, nikada im nije bila problematična, ali izgleda da Bourdainov gust raspored i 250 dana godišnje koliko je provodio na putu - jesu. U rujnu 2016. objavili su da se sporazumno razvode. Premda gotovo stalno na putu, Bourdain je inzistirao da nikada ne snima dvije emisije dva različita grada - a za svaku mu je trebalo šest do osam dana praktički neprestanog snimanja.
Zahtijevao je pauzu između svakog novog grada ili zemlje jer je nastojao pet dana mjesečno provoditi s Ariane, koja živi s majkom. “Vratim se, vidim kćer, raspakiram se, prepakiram, imitiram normalan život, što mi pričinjava izvanredno zadovoljstvo”, pričao je.
Prošle godine počeo je viđati talijansku glumicu Asiju Argento, prilično osebujnu djevojku i kćer slavnog Darija Argenta. Upoznali su se surađujući na rimskoj epizodi Bourdainove emisije “Parts Unknown”. Asia je bila jedna od žena koje su optužile producenta Harveyja Weinsteina za seksualno zlostavljanje i Bourdain joj je tada javno pružio potpunu podršku. Postao je veliki štovatelj i pobornik pokreta #MeToo pa je tako organizirao i večeru za Asiju Argento i Rose McGowan te Annabellu Sciorru, glumice koje su također imale neželjena iskustva s Weinsteinom. Premda to nije definitivno potvrđeno, pojavile su se glasine da je samoubojstvo počinio upravo zbog Asije.
U jednom od posljednjih intervjua, koji je po mnogočemu ispao proročanski, upitan za svoj život posljednjih godina, Bourdain nije skrivao zahvalnost i zadovoljstvo postignutim, posebno s obzirom na sve što je prošao u prošlosti.
“Ne zaboravljam to, ni na sekundu, nikada. Popeti se na dinu u Egiptu i gledati niz pustinju dok se Mjesec diže, okružen prijateljima s kojima radim, s trbuhom punim neke hrane koju nitko izvan te vremenske zone nema priliku iskusiti, to je definitivno ‘uštipni me’ trenutak. To je prokleto genijalno za tipa kojemu je šihta za ručak relativno blisko sjećanje”, ispričao je u intervjuu za Biography.
Kao i uvijek, i tada je bio svjestan da se sve može izvrnuti u sekundi i nije htio ni na trenutak biti toliko preuzetan i reći da vodi “čaroban” život. “Ne bih rekao da je čaroban. Ali još sam tu - na svom trećem životu, ili možda četvrtom. Tko zna? Trebao sam umrijeti u dvadesetima. Postao sam uspješan u četrdesetima. Postao sam tata u pedesetima. Osjećam se kao da sam ukrao auto - jako dobar auto - i stalno gledam u retrovizor tražeći pogledom rotirke. Ali dosad nije bilo ničega.”
Naposljetku, ne dočekavši tu imaginarnu životnu policiju, Anthony Bourdain sam je dokinuo svoje neobično, sumanuto, briljantno i za mnoge nadahnjujuće životno putovanje. Možda nikada nećemo doista saznati zašto, ali ono što možemo znati jest da se nikada ne bi smirio u nekoj arkadiji s papučama na nogama i rajčicama koje dozrijevaju u vrtu.
“Probao sam to. Mislim da sam jednostavno previše nervozan, neurotičan, ambiciozan. Prije nekoliko godina rekao bih nešto sasvim drugo. Možda sam zavaravao samog sebe mišlju da bih bio sretan u ležaljci ili vrtlareći. Ali ne, prilično sam siguran da ja to ne mogu. Sigurno ću umrijeti u sedlu.”