.jpg)
Didov san Gornji grad
Mletačka ulica 11
01/4851-154
Ukratko, u sekundi ste teleportirani u vremenu i prostoru. Vrući uštipci s kajmakom i bijelim sirom koji se učas nađu na crvenom kariranom stolnjaku dodatno pridonesu punom doživljaju pasivnih krajeva, kako najčešće tepamo dalmatinskom zaleđu i Hercegovini. Didov san sanja se u dvije ekspoziture, onoj na Kajzerici i ovoj na Gornjem gradu u kojoj prvi put objedujem, no konobar me uvjerava da se radi o identičnim jelovnicima. Raštika, kupus, suho meso, peka i roštilj glavne su uzdanice težačkog menija, no nađe se tu i žaba, puževa i jegulja, što je veliki odmak od uobičajeno dosadne klasične ponude.
Izabrao sam za predjelo puru s lučenicom, autohtono jelo siromašnog krša koje generacijama hrani skromni živalj naučen na meso samo nedjeljom i blagdanima. Pura je skuhana od kukuruznog brašna jer se radi o pravom jelu, a ne o instant-formatu iz vrećice. Lučenica je češnjakom (lukom) obogaćen kajmak koji se vruć prelije preko palente (žganaca). Porcija je enormna i iako sam doista uživao u zaboravljenim okusima, nemoguće ju je cijelu pojesti. Puževi s lukom i jajima vrsna su fritaja koja se priprema u svim krajevima gdje se ovi delikatesni mekušci mogu nabrati.
Puževi su dobro očišćeni, skuhani pod zub i servirani ponovno u više nego obilnoj količini. Osobno bih volio da ih je bilo nešto manje, a jaja nešto više, no okusima se ne da prigovoriti. Red je bio da nastavim s nekonvencionalnim mesom, pa su se žabe činile logičnim slijedom, a između krakova na žaru s pršutom i pohanih, izbor je pao na pohane. Nimalo masni i slankasti kraci servirani su s dosta nemuštim umakom i odličnim pečenim krumpirima. Pošteno izvedeno jelo u poštenoj porciji, najjednostavniji je opis. U dijelovima Zagore uz rijeke i rječice rado pripremaju ove vodozemce i na brudet, a nude ga i ovdje, no trebalo je ostaviti nešto za sljedeći obilazak.
Od deserata izdvajam imotsku tortu i tufahije. Oboje sam preskočio. Tortu zato što nisam ljubitelj tog suhog kolača koji je postao “must” blagdanskog stola Imotske krajine i šire, dok mi se obično jako slatka jabuka činila prenapornim desertom nakon izuzetno obilnog ručka. Dopuštam da sam i pogriješio, no to ću ispraviti ponovnim posjetom. Vinska će karta, vjerujem, zadovoljiti većinu ukusa, a u konobama i ne očekujemo francuske “vintaže”. Srdačno, marljivo i razgovorljivo osoblje važan je adut u ponudi lokala koji je i u postblagdansko vrijeme krcat gostima, pa su neki služeni i na terasi unatoč temperaturi od samo nekoliko stupnjeva.
Zagrebu, i domovini, nedostaje dobrih restorana s poštenom domaćom kuhinjom, pa ne čudi što u Didov san, budni i siti, sanjati dolaze brojni turisti i Zagrepčani. Dođite i vi, uz obaveznu prethodnu rezervaciju.
KATEGORIJA RESTORANA: Tradicionalni restoran
HRANA: 8/10
USLUGA: 9/10
AMBIJENT: 9/10