Autohtona zagorska purica koja živi slobodno i kljuca na otvorenom sasvim je drukčija ptica od one debele iz američkih filmova o Danu zahvalnosti. Snima Berislava Picek, piše Željka Klemenčić.
Stanje u hrvatskom peradarstvu nije bajno, osobito gledano iz čisto gurmanske perspektive. Free range piletina i jaja kod nas su još nepostojeća kategorija ako slučajno nemate tetku na selu kojoj kokice još trče po dvorištu. Dakle, takvu piletinu i jaja nećete dobiti serviranu niti u jednom restoranu. Slično je s puretinom. Zbog toga nas je priča o ekološkom uzgoju zagorskih purica vidno oraspoložila, osobito u mjesecu koji prolazi u znaku mlinaca i hrskavog pečenja.
Eko purica d.o.o. je nova djelatnost tvrtke Gorup iz Klanjca. Oni proizvode isključivo autohtonu zagorsku puricu uzgojenu na tradicionalan način, na otvorenom, bez ograničenog kretanja po seoskim gospodarstvima Krapinsko-zagorske županije. Trenutnu su na 10 000 komada, a kompletan je kapacitet prodan unaprijed, za deset dana. Po čemu se zagorska purica razlikuje od onih iz američkih filmova, pitam Tonija Mladića, direktora Eko purice.
Zagorska purica je autohtoni proizvod sa zaštićenim geografskim porijeklom. Ona je divlja ptica, njezino je meso tamno i značajno je sitnija (prosjek oko 2,5 kg). Plan je u narednih 3-5 godina jato povećati na 100 000 komada i probiti se na strana tržišta, u Englesku i Francusku. Ptice iz ovogodišnjeg jata možda još uhvatite u Intersparu, Plodinama, Kauflandu ili Mercatoru (50kn/kg).