RECENZIJA RESTORANA

IDETE NA CRES? OVO MJESTO MORATE POSJETITI: Ovdje sam jeo prije 25 godina i još uvijek rade iste kuharice što je velika prednost uz sjajne namirnice!

    AUTOR:
    • Radovan Marčić

  • OBJAVLJENO:
  • 10.07.2019. u 09:17

Rijetko se koja obiteljska gostionica na uzmorju može podičiti iole ozbiljnijim profesionalnim obrazovanjem svojih vlasnika. Obično je riječ o entuzijastima koji su bavljenje ugostiteljstvom shvatili kao i iznajmljivanje apartmana - kao priliku za solidnu zaradu i egzistenciju

Gostionica Belona
Ulica Hrvatskih branitelja 15
51 557 Cres
051 571 203

 

Tako su ugostitelji postali ljudi za čijim zanimanjima više nije bilo potrebe jer su radili u malim remontnim brodogradilištima ili industrijskim pogonima po obali i otocima, ili su bili prodavači u lancu trgovina koji je odavno propao kao i većina pobrojanog koje je zadesila ista tužna, pretvorbena nedavna prošlost. Rijetki su oni koji su bili konobari ili kuhari i imali prirodnu vezu s ugostiteljstvom i više ili manje predodžbu o tome što je to restoranski biznis. U slučaju Belone, male, jako tradicionalne i uvijek jednako uspješne gostionice na ulazu u grad Cres, priča je sasvim drukčija. Nju su prije tridesetak godina počeli voditi profesionalci i to visoko educirani. I Blaž i Sofija Stolnik bili su predavači na opatijskoj Visokoj ugostiteljskoj školi i mogli su ondje dočekati solidnu mirovinu.

 

Odluka da pokrenu svoj restoran bila je više traženje novih izazova i novih mogućnosti tada mladog i uspješnog bračnog para koji su još i prije srednje škole radili u restoranima, Blaž u Gornjoj Voći u Zagorju, a Sofija u Crikvenici. Spojio ih je upravo zajednički posao koji su radili i u školi, već s impresivnim prethodnim stažem u ugostiteljstvu. Uspjeli su u najam uzeti možda i najstariju gostionicu u Cresu čije trajanje seže u godine između dva svjetska rata, nazvanu po slavnoj gostioničarki koja je ovdje radila. To mora da je bila izvanserijska persona, ne samo izgledom, iako joj nadimak dolazi od talijanske riječi za lijepo - bella.

Sigurno se nije radilo samo o fizičkoj ljepoti, nego o felinijevskoj figuri koja je opčinila cijelo neveliko otočno mjesto. Prije petnaestak godina Stolnici su se razdvojili i gospođa Sofija kreće svojim putem. Ubrzo u Rijeci nedaleko od tržnice počinje voditi vrlo uspješan veliki restoran Mornar, a Blaž ostaje u Beloni. Danas i jedan i drugi imaju već stasale nasljednike i pomagače koje ih kao mlade penzionere uspješno mijenjaju u poslu. Mornar tako vodi njihova kći Ivana, a Belonu sin Matija, kao dokaz da dobro uhodan posao kao što je to bilo nekad i kako je to danas gotovo svagdje u svijetu nasljeđuje druga generacija.Kako vidite, poprilično sam upoznat s poviješću ove gostionice i trebalo bi vam biti jasno da sam tu čest gost te da mi je Belona drago mjesto blagovanja. A ovdje se jede sva najklasičnija spiza koju možete naručiti i bilo gdje drugdje. Prednost su im jako dobre kuharice koje u Beloni rade otkad sam prvi put prije 25 godina došao u ovo mjesto, i jako dobre namirnice.

 

Što se riba tiče, Blaž Stolnik se, otkad je u mirovini, od dobrog gazde premetnuo u jednog od najstrastvenijih mjesnih ribara, pa gotovo i nema dana da u svoju gostionicu ne donese nešto od svog ulova. Tako sam prije par godina s društvom kod njega pojeo netom ulovljenog zubaca petokilaša, a kako mi je draga i sva ostala riba, gotovo i nema njegova ulova koje nisam pojeo, ili lešo, ili na brodet, ili pečenog u pećnici s krumpirima i povrćem, ili na ploči. Blažev zimski ulov liganja probao sam na sve moguće načine i to mi je uz uvijek svježu, dobro spravljenu ribu ovdje najdraža spiza. Znaju me povremeno ponuditi i pokojom inovacijom, kao što je bilo nedavno s koktelom od škampi. Nije da nije dobar i nije da ih ovdje nema jer je Creski zaljev škamparski kraj, no ipak mi je, ako nema ribe, draža janjetina iz pećnice kao možda druga najvažnija spiza zbog koje se dolazi u Cres i njegovu okolicu

 

Jednom su me uspjeli iznenaditi sasvim izuzetnim i raritetnim jelom. Na proputovanju prema Lošinju svratio sam u Belonu na marendu, jer do jedanaeste ure ovdje domaći dolaze na taj sveti obrok uzmoraca, pa je uvijek veselo i ima što dobro za prigristi. Naručio sam bolonjez, dakle najklasičniju marendu. Špageti u redu, a obilati preljev s mljevenim mesom u šugu s pomidorima bio je nekog čudnog, iako jako finog okusa. Nisam bio jedini koji je jeo to jelo i odmah sam primijetio da me svi gledaju. Shvatio sam da postoji neka “kvaka”, i bila je. Mljeveno meso bila je veprovina. Ovdje su divlje svinje pošast koja uništava poljoprivredu i tamani janjce, pa ih se neprekidno lovi. Njihovo meso možete kupiti kad god poželite posvuda po Cresu, a i na otoku Lošinju gdje nanose jednaku štetu.

KATEGORIJA RESTORANA: Tradicionalni restoran
HRANA: 8/10
AMBIJENT: 8/10
USLUGA: 8/10

 

Za ovaj restoran glasujte OVDJE!

Izdvajamo

Iz drugih medija