Snima: Mario Kučera
Svaki ozbiljan kuhar, i to ne samo profesionalac, mora imati dobar nož. Ili bi barem trebao. Pod pravim nožem misli se na nož od najkvalitetnijeg čelika i na najboljeg mogućeg majstora koji ga može izraditi. Japanci su u tome najbolji na svijetu, no i mi imamo svoje gore list, a on se zove Karlo Ban.
Ovaj mladi čovjek potpuno je zaluđen čelikom i kovanjem pa je nakon studija strojarstva odlučio postati kovač. Njegove noževe prvi sam put vidjela prije godinu dana kod prijatelja kojem su oni totalni fetiš. Moje žensko oko odmah je uočilo da dobro izgledaju i da se takav nož s ponosom treba izložiti u kuhinji, a kad sam ukratko čula priču o njihovu majstoru te se uvjerila koliko su dobri, prvo pitanje je bilo: a gdje se to kupuje?
Noževi se naručuju preko Karlove web stranice ili na samom izvoru, u njegovoj radionici u zagorskom selu Jelenjak pokraj Desinića. Tamo se na licu mjesta može upoznati s njegovom kovačkom vještinom i darovitosti.
| "Cijeli život sam opčinjen materijalima poput željeza i čelika. Još kao dijete na obiteljskim sam ljetovanjima čekićem ‘kovao’ tuševe na plaži. Cijeli život sam imao puno hobija i uvijek sam volio raditi rukama. A u užareni komad čelika sam se zaljubio prije 15 godina i odlučio probati kovati." |
- Nisam imao pojma ni o čemu, u početku je to bilo samo lupanje čekićem po komadu čelika, doma su se svi križali, nisam imao njihovu potporu. Moji su mislili da ću kao inženjer strojarstva raditi neki umalo finiji posao, a ne da ću završiti u kovačnici. Ali ja sam zapeo za to, tvrdo i čvrsto kao sivonja, i radio danonoćno dok sam god imao materijala. Pa onda opet ispočetka. I tako više od deset godina, dok nisam bio zadovoljan – priča Karlo.
Neko znanje je imao jer je dosta naučio na faksu, ali metoda pokušaja i pogrešaka bila je jedini način da se izuči i razvije do kraja.
| "Čuvam prvi nož koji sam napravio, no danas mi on izgleda pomalo smiješno. Ipak sam ponosniji na noževe koje radim danas i u tome uživam. Sada sam svoj na svome, najbolje se osjećam u starim, od kovanja umazanim trapericama, koje su moje radno odijelo – kaže." |
Karlo je prije tri godine ozbiljno krenuo u posao i danas od kovanja noževa živi. Nije da nitko ne izrađuje noževe kod nas, no nitko ih ne kuje pa je Karlo jedini u Hrvatskoj koji radi unikatne, ručno kovane noževe od prvoklasnog čelika. Cijela radionica njegovih je ruku djelo, sve strojeve sam je izradio, osim nakovnja iz 1905. godine koji mu je poklonio prijatelj. Svaki njegov nož izrađen je od dva ili tri komada čelika koji se na visokoj temperaturi od oko 1100 stupnjeva spajaju, odnosno vrši se kovačko zavarivanje. Nož se potom čekićem kuje pa hladi i brusi te kali. Važno je da se kaljenje radi po mraku zbog boje užarenog noža po kojoj se mjeri temperatura čelika, a ona je bitna jer ako se fula za samo par stupnjeva, nož može puknuti. Za izradu, primjerice, santoku noža potrebno je dva sata, no za neke druge vrste treba i dva dana.
– Vodim se japanskim procesom izrade noževa, a što se tiče dizajna, tu sam naklonjen skandinavskom stilu. Japanci to rade kako treba, nema im premca po tom pitanju. Oni tomkuju cijeli nož i zbog toga je nož čvršći i oštriji u konačnici, dok mnogi komad čelika samo izbruse na brusilici, a rezultat je osrednji nož. Za izradu je vrlo važan kvalitetan materijal jer se njime može izraditi tanak nož. Stvar je u tome da tanji nož uvijek bolje ‘radi’, zato je od samog oblika noža bitniji poprečni presjek. I zbog toga, primjerice, inoks nije dobar jer se s njim to nikada ne može dobiti. Noževi od čelika daju dobru oštrinu, lagano se oštre, jedini loš dio je taj što takvi noževi hrđaju. Svi moji noževi s vremenom će dobiti patinu, od sokova iz mesa ili agruma.
Ali samo hrđanje može se spriječiti tako da se nož odmah nakon upotrebe obriše jer on nikako ne smije biti dugo u kontaktu s vodom – objašnjava Karlo. Ovakvi noževi pravilnim korištenjem i održavanjem mogu trajati 20 do 30 godina. Ono što je važno kad se jednom nabavi takav nož je da se uz njega mora nabaviti i kamen za brušenje koji je najbolje naručiti iz Japana.
– Kad netko dođe kod mene po nož, odmah ga naučim kako će ga naoštriti, održavati i što sve mora znati o njemu da bi mu dugo služio – napominje Karlo. Bez obzira na samo znanje i praksu, vrhunski kovač, kao i vrhunski umjetnik, odnosno najbolji u bilo kojem poslu, ne može biti svatko.
Za to treba nešto više od pukog rada i upornosti, za to moraš, kako se kaže, imati žicu, ono nešto što te izdvaja od ostalih, talent s kojim se ne rađa svatko. A to Karlo ima. Uz to je imao i dovoljno pameti, ustrajnosti i onih neophodnih iskri koje su ga dovele do toga da je danas vrstan majstor, predan do kraja tome što radi. A to naprosto mora izazivati divljenje i poštovanje.