Ilustracije: Arhivske snimke muzeja grada Zagreba, Tomislav Krišto/Hanza Media
Klasični kavanski život nešto je što se gotovo izgubilo iz svijesti stanovnika Zagreba. Kafići, te "mini kavane" su im zamjena, i gotovo svatko od nas voli neki svoj, po nekoj odlici odabrani, takav prostor. Ono što je glavna razlika između ovog nadomjeska i prave kavane jest veličina prostora. Kavane su pozornica na kojoj se susretao najrazličitiji svat, a to su i kafići, ali s vrlo malo glumaca i statista.
Kavane i ono što je od njih ostalo do danas mogle su ugostiti uvijek najmanje pedesetak, a neke i stotinjak gostiju. Zagrebačkim kavanama, kada su nastajale u drugoj polovici 19. stoljeća, glavna je odlika bila demokratičnost. U njih su svraćali i "gospoda i seljaci". Prvi u pauzama službe ili poslije posla, a ovi drugi kratili su vrijeme do polaska vlaka za kući u okolici Zagreba nakon dana provedenog na placu ili kod fiškala. U njih su zalazili i građani svih staleža i svih zanimanja.
Uređene su odreda vrlo luksuzno. Nastajale su kao kopija bečkih i peštanskih, kojima su pak uzor bile one pariške koje su upravo bliještale svom silom kristala, ogledala i ukrasa. Naši su se kavanari natjecali tko će te uzore vjernije slijediti. Sve ono što je bila glavna karakteristika kavana Beča i Pešte zrcalilo se i na provinciju Carstva, dakle i na Zagreb. Poseban ton kavanskoj atmosferi davali su glumci i književnici. Kavane su oduvijek bile mjesta u koja su umjetnici voljeli zalaziti, a i kavanari i ostali gosti voljeli su ih kao goste. Književnici su im davali intelektualni ton.
Oko njih su se skupljali kibici koji bi pažljivo slušali njihove diskusije. Kavane su osiguravale piscima potrebne uvjete za stvaranje, jer ih mnogi u unajmljenim sobičcima često nisu imali, a posebno su bile pogodne za pisanje feljtona, pa je ta forma u tim romantičnim godinama kavana postala konjunkturna pisana forma.
Mladim piscima kavane su pružale okvir društvenosti i privid slobode. Treća istaknutija skupina stalnih kavanskih gostiju bili su političari, pa su kavane postale i njihove "stranačke prostorije". (Pravaši su jedini imali kavanu uz svoj Starčevićev dom. Kadikad bi te granice bile porušene, pa su i jedni i drugi zalazili u "protivnički tabor", naravno zbog kavane i društva u njoj, a manje zbog političkih neistomišljenika. U glumce, pogotovo one poznatije i popularnije, bile su uprte oči svih gostiju.
Kavana je bila njihov prirodni prostor prije predstave, a naročito poslije, kad su opuštajući se od treme i zažarenosti scenskog iskaza u kavanama ostajali obično do fajrunta. Nije stoga čudo da se prva Kazališna kavana otvorila upravo pokraj kazališta. Bilo je to pokraj Amadeovog teatra u Demetrovoj ulici. Kad je bogati trgovac Stanković svoj dobitak na lotu uložio u novo kazalište i gradio zdanje gdje je danas gradska skupština (uglovnica na Trgu svetog Marka s ulazom iz Ćirilometodske), nedaleko je paralelno s dovršenjem gradnje kazališta bila otvorena i kavana.
Dogodilo se isto i s novim kazalištem, ovim koji danas toliko volimo kao građevinu - neobaroknu "tortu" na željeznoj konstrukciji koju su arhitekti Fellner i Helmer posijali u varijacijama po svim glavnim gradovima carstva i pokojim županijskim središtem. Nasuprot kazalištu, odmah je proradila i Kazališna kavana. Toliko je dugo odolijevala idejama preuređenja da se još i ja sjećam njenog prvotnog izgleda.
Veliko pospremanje s novim socijalističkim dobom nije joj donijelo ništa dobra, ali su njeni gosti bili žilavi i dalje su ovdje dolazili, iako su posprdno separee koji su poništili osnovnu ideju kavane - vidjeti i biti viđen - nazivali kupeima. Ako si želio pronaći separe u kojem ima mjesta ili potražiti svoje društvo, morao si obići središnji šank u kružnoj šetnji. Ovdje su jutrom sjedili režiseri Kosta Spaić, Dino Radojević i obavezni Ranko Marinković sa svojim cigaršpicom i prelomljenom cigaretom po pola.
Tu su dolazili prije proba u kazalištu ili predavanja na Kazališnoj akademiji i kao istaknuti partijski kadar u kulturi bistrili politiku i neprilike koje su ih prošle i koje će ih opet snaći. Glumaca ujutro nije bilo jer su uvijek kasnili na probu, pa su brzinsku kavu ispijali u HNK-ovu podrumskom "glumačkom bircu". Inventar kavane, meni se čini cijeli dan, bili su Ivo Mihovilović, legendarni novinar, Ivan Kušan i ostali urednici iz Školske knjige (odmah preko ceste).
Sadašnje raskošno uređenje opet je otvorilo prostor cijele kavane, ali je lijevi dio namijenjen jedenju, tako da za izvornu funkciju kavane ne ostaje previše mjesta, pogotovo što su ugodne dizajnerske fotelje u u dnu kavane zamijenjene visokim stolovima i stolicama. Pušački dio na katu s niskim stropom pomalo je klaustrofobičan, ali su u silnom meandriranju u prostoru arhitekti riješili jedan važan kavanski problem, a to je da u njoj više ne smiješ pušiti (odnosno smiješ u rezervatu).
Uzgred, tim zakonom poništena je jedna od bitnih kavanskih tradicija - cigareta i kava. Kavane općenito, a posebno Kazališna kavana, nekad su bile neka vrsta humanitarne institucije za sve mlade pisce i glumce koji nikada nisu imali dovoljno para. Tu im je milost zapravo iskazivao kavanar koji je njihova dugovanja upisivao u posebnu knjižicu. Možete li zamisliti da u ovom današnjem Kavkazu, gdje su sve odreda mladi konobari u dizajnerskoj monduri, daju piće na veresiju, i to nekom njima nepoznatom?
Sigurno bi odmah prepoznali Severinu, Tarika ili takvu(og) neku(og) iz sapunica ili estrade, a sasvim sigurno hrvatskog književnika, pa k tome još mladog nikako. Ovo je mjesto, koliko god da je mirišljavo i luksuzno, poništilo još jednu tradicionalnu vrijednost kavana - demokratičnost. Današnji je Kavkaz isključivo za imućne, tu boemi i slični odrpanci nemaju što tražiti niti to što se tu nudi mogu platiti.
Kavane su u svom početku na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, u vrijeme kad nije bilo svih multimedijalnih mogućnosti današnjice, bile zapravo jedina mjesta susreta i druženja te mjesta gdje su se saznavale novosti od onih gradskih, često tračerskih, do onih koje su dolazile iz svijeta. Pojedine zagrebačke kavane hvalile su se da za svoje goste imaju baš sve europske novine. Naime, čitanje novina, i to dugotrajno i temeljito, još je jedna od kavanskih konstanti (odlično je da ih u novom Kavkazu imaju svu silu, i to na tradicionalnim stalcima, kakvi su nekad bili u svim kavanama).
U toj okupljalačkoj funkciji obavezni nekadašnji rekviziti za "potrošiti" vrijeme bile su karte, a kartaši redovni prizor na mnogim stolovima kavana. Biljarski stol jednako je tako bio obligatan dio kavanskog namještaja uz uvijek i samo Thonet stolice i pokoji kanape uza zid te kasirkom na posebno izdvojenom pultu na ulazu ili sredini kavane. Baš tako je izgledala najpoznatija i najljepše uređena secesijska zagrebačka kavana Corso. Visoki stropovi i baš sve što ide uz kavanu kakve još uvijek možete vidjeti danas u Parizu, Beču, Münchenu, Veneciji ili Budimpešti, gdje su nastajale.
Onda se zbog reformske štednje, koja je uvijek bila ugrađena u komunistički duh, u ovom slučaju "išlo" na štednju prostora. Arhitektonski genije je dodao polukat, kao vijenac oko prostora. Ovakvu devastaciju doživjele su i sveudilj i druge kavane i slični prostori namijenjeni okupljanju. Postojano kavansko društvo, pretežno filmsko, dugo se okupljalo ovdje oko druge ure i u diskusijama ostajalo često i do predvečer. U društvu su bili Vladek Vuković, kritičar i teoretičar filma, u ulozi stoloravnatelja, povremeno i kolega mu Ante Peterlić, Zvonimir Berković, scenarista i redatelj, Branko Ivanda, Želimir Mesarić, Cici Tadić, Nikola Babić, Ante Babaja, sve filmski ili kazališni redatelji, Milovan Šibl, urednik na radiju, te pisac Dubravko Jelačić Bužimski, koji je tom društvu posvetio cijelu jednu knjigu.
Među njima najduhovitija, najkritičnija i najciničnija persona bio je disidentski Titov general Ivan Šibl. Kako bi mi ponekad dozvolili da sjedim s njima, mogu svjedočiti o ingenioznom sadržaju njihovih dijaloga, često do boli ironičnima i do grohota smiješnima. To se društvo "selilo" i u dva ostala glavna mjesta s predikatom prave kavane. Povremeno bi bili na vrhu Nebodera, a povremeno u Kavani hotela Dubrovnik na Trgu bana Jelačića, koja je danas u 2/3 prostora pretvorena u American Steak & Grill restoran, pa je ovaj jedan od atraktivnijih kavanskih prostora na Trgu u stoljetnoj funkciji kavane gotovo sasvim narušen.
Dugo bi se zadržali, pa odlazili i ponovno se vraćali (najviše zbog kojeg novog neljubaznog konobara) i u do prije koju godinu najatraktivnijem kavanskom prostoru grada u Gradskoj kavani. Ona je zadnjim preuređenjem u shabby chic stilu prije par godina gotovo sasvim izgubila od duha kavane, koji je uspješno odolijevao svim preuređenjima i pokušajima da se napravi nešto "novo", preimenovana u reklamno ime Johann Franck.
Da se kavana i te kako može uspješno interpretirati u moderno dokazao je Nenad Fabijanić Ban cafeom na istom trgu. Sasvim dizajnirana do svakog detalja izrađenim po njegovoj zamisli, odolijevala je barbarskim novitetima dugo, sve dok je prije dvije godine nisu devastirali novi vlasnici koji su čak stavili i vitrinu za sladoled u izlog, pa onda propali. Nakon devastacije i krađe elemenata interijera kavana je zatvorena. Sasvim je izgubila svoj karakter još jedna kavana na najljepšem mogućem gradskom parku.
Kavana Splendid u palači Medaković (građena 1885.), jednoj od najljepših kuća na Zrinjevcu, nakon lutanja s raznim ugostiteljskim sadržajima već je dugo zatvorena. Jednaku sudbinu doživio je Corso, čije je ponovno otvaranje najavljivano već desetak godina. Za razliku od Splendida, u najbližem susjedstvu kavana hotela Palace jedina je u gradu zadržala svoju izvornu funkciju i identitet.