U već poodmakloj dobi jedna od živućih legendi vinskog svijeta i dalje juri sto na sat. Proizvodi vino, kuša ih i do 100 na dan, daje savjete, piše vinske kritike za najugledniji svjetski vinski magazin Decanter. Sve to je 77-godišnji britanski vinski znalac Steven Spurrier koji je ovih dana ponovno boravio u Hrvatskoj, točnije u Poreču, uoči početka 25. Vinistre.
Bio je to idealan trenutak da tog revolucionara u vinskom svijetu propitamo o današ- njim trendovima, vinu nekada i danas, malvaziji, toj dalekoj 1976. kad je organizirao kušanje kalifornijskih i francuskih vina u Parizu te sasvim promijenio konstelacije u vinskoj industriji. Naime, tog svibnja francuski suci prvi su put vina iz novoga svijeta ocijenili boljima od onih legendarnih iz Francuske koja su dotad imala apsolutnu prevlast.
Bio je to početak zlatne ere kalifornijske doline Napa, gdje je jake hrvatske snage zastupao Miljenko Grgić. On je na tom kušanju ponudio chardonnay vinarije Chateau Montelena iz 1973.
- U Pariz sam došao 1971. godine i ondje sam boravio do 1991. godine. Kako sam se prije u Londonu bavio prodajom vina, bio je to logičan slijed za mene. Tada je u glavnom francuskom gradu živjelo puno više Britanaca nego danas i vinski znalac sa znanjem engleskog jezika bila je prava novost. Najprije sam tražio lokaciju gdje bih otvorio vinoteku. Pronašao sam je ondje gdje je već postojala vinoteka, u Place de la Madeleine, i znao sam da je to moja trgovina iz snova, a i u tom kvartu je bilo najviše Britanaca. Ušao sam u vinoteku, a vlasnica me je pitala koje bih vino kupio. Odgovorio sam joj da bih kupio cijeli dućan. Najprije sam kod nje radio šest mjeseci kako bih naučio posao, a onda sam kupio lokal. I tako je sve krenulo - prisjeća se Spurrier koji će za mjesec dana objaviti memoare.
Ta vinoteka bila je jedina u Parizu koja je okupljala sve one koji govore engleski jezik. Zato je Spurrier bio i na glasu u tom gradu. Nekima čak i na čuđenje kad uzmemo u obzir da su Francuzi tada bili vladari vinskog svijeta.
- Ne bih rekao da sam bio slavan u to vrijeme, ali ljudi su me znali. Ali kao što bi rekao Oscar Wilde, gore od toga da ljudi govore o tebi je da uopće ne govore o tebi. A onda sam osnovao prvu francusku privatnu vinsku školu L’Académie du Vin. Za Francuze je činjenica da je jedan Englez otvorio vinsku školu u Parizu bila iznenađujuća. Ali jako su to cijenili i na to sam najviše ponosan u životu. Ali ono što me uistinu učinilo slavnim je kušanje kalifornijskih i francuskih vina 1976. godine - prisjeća se Spurrier.
Sve je počelo tako što su k njemu dolazili kalifornijski vinari jer su se u Parizu jedino s njime mogli sporazumjeti.
- Nudili su mi svoja vina, cabernet i chardonnay, koja su bila izvrsna. Morate znati da je njima tada bilo iznimno teško probiti se na tržištu. Bili su nepoznati i nisu mogli plasirati vino bez obzira na to što je bilo izvrsno. Cijela zapadna obala, odnosno restorani u New Yorku, uzimali su tada većinom francuska vina. Obećao sam im da ćemo u Parizu organizirati kušanje francuskih i američkih vina na slijepo - govori nam vinski znalac.
Obećanje je održao. Angažirao je tog 24. svibnja 1976. deset francuskih sudaca koji su isprobavali najbolja francuska i kalifornijska vina i svi su dali više ocjene američkim vinima. Zanimljivo je da je samo jedan od sudaca prije tog dana kušao kalifornijsko vino. Spurrier je osobno sa suprugom otišao prije toga u Ameriku i izabrao ona najbolja.
- Bio je to šok za sve jer se nisu nadali takvom rezultatu. Bio je to i svojevrstan skandal, međutim, mislim da je to bilo dobro za francusku vinsku industriju. Do tada je spavala na lovorikama, a nakon toga se trgnula. Od tog trenutka počeo je procvat vinske industrije u Americi, a kalifornijska vina odjednom su se našla u restoranima diljem Zapadne obale, ali i drugdje. Međutim, nije taj trenutak bio važan samo za američka vina. Time su se otvorila vrata i svim ostalim regijama koje proizvode kvalitetna vina. To je značilo ako proizvodiš kvalitetno, možeš biti u svjetskom vrhu bez obzira na to otkud dolaziš - kaže Spurrier.
Smatra da i balkanska vina imaju veliku perspektivu, a među njima, naravno, i hrvatska koja su trenutačno u Decanteru najzastupljenija s ovog područja.
- Kada smo počeli obrađivati ovo područje, najprije smo krenuli sa slovenskim vinima 2004. godine. Tada nisam znao ništa o hrvatskim vinima. Ove smo godine imali puno više hrvatskih nego slovenskih vina. Caroline Gilby, koja je veliki stručnjak za vina s vašeg područja, imala je ove godine čak četiri panela za vina s Balkana. To je prije 10 godina bilo nezamislivo. Isto tako, morate znati da zlatno doba vinarstva nije iza nas, nego ga upravo proživljavamo i ono će u budućnosti biti sve zlatnije - ističe Spurrier koji je svojedobno s Tonyjem Hodgesom obilazio i Agrokorove vinarije te sudjelovao u projektu Vina Croatia - Vina Mosaica. Upravo je Hodges prije 10 godina Spurriera i Oza Clarka prvi puta doveo u Hrvatsku i upoznao ih s hrvatskim vinima.
- Isprobavali smo tada razna vina koje je proizvodio Agrokor i preporučio sam što bi sve trebalo promijeniti da bi ta vina bila dostupnija modernom svjetskom tržištu. Neka su vina bila jako dobra, ali za velik dio njih rekli smo da to ne bi trebao biti smjer daljnjeg razvoja. Naime, tada je Agrokor proizvodio vina isključivo za hrvatsko tržište. Već nakon dvije, tri godine vidjeli smo velike pomake, posebno kod Vila Laguna iz Istre i Vina Belje iz Slavonije. Posebno nas se dojmila Malvazija Festigia iz 2015. Inače, malvazija je vrlo moderna, ali i iznimno kompleksna sorta te ima velike šanse. Naime, Australija je poznata po svom shirazu, Novi Zeland po sauvignon blancu, Argentina po malbecu. Sve su to sorte koje su iz starog svijeta preseljene u novi. Vi malvaziju sadite na ovom području već 500, 600 godina i ta sorta nije preseljena u novi svijet. Dakle, Hrvatska bi trebala biti poznata upravo po malvaziji i na to biste trebali biti ponosni - preporučuje Spurrier.
Budućnost hrvatskog vinarstva vidi i u malim vinarima koji rade strastveno, poštujući terroir.
- Van Gogh nikada nije prodao niti jednu sliku, a danas je najpoznatiji slikar na svijetu. Zato mislim da bi mali proizvođači najviše trebali raditi na kvaliteti, a na kraju dolazi i zarada - ističe taj Britanac koji se bavi i vinskim konzaltingom, piše knjige, putuje svijetom, kuša vina, bira najbolje i preporučuje ih javnosti. Njegova kritika iznimno je važna i ima snažan odjek u vinskom svijetu, a mjesečno u poznatom vinskom magazinu Decanter, koji ga je lani proglasio čovjekom godine, napiše po tri prikaza vina koja su mu taj mjesec bila najbolja.
Malvazija je vrlo moderna, ali i iznimno kompleksna sorta te ima velike šanse. Vi malvaziju sadite na ovom području već 500, 600 godina i ta sorta nije preseljena u novi svijet. Trebate na to biti ponosni!
- Redovito idem na viske probe i zabilježim sve što važno o vinu koje kušam. U prosjeku za Decantera kušam od 80 do 90 vina na dan, a kada su u pitanju australske izložbe vina, i do 100 uzoraka. To zna nekad biti i previše - kaže kroz smijeh.
- Nije problem kušati 80 vina dnevno ako je riječ o vinima iz iste regije, problem je ako se kušaju sasvim različita vina. Bilo kako bilo, neka mi posebno ostanu u sjećanju i tada izaberem tri najbolja o kojima ću pisati. Uvijek izabirem vina iz druge regije. Primjerice, zadnji put sam pisao o jednom vinu iz Gruzije, Argentine i Mađarske - otkriva Spurrier tajne svog zanata.
Dodaje da je za dobrog vinskog kritičara potrebno imati i utakmice u nogama. Iskustvo je ipak presudno u tom svijetu.
A kad je kušao svoju prvu čašu vina, imao je samo 13 godina. Pio je Cockburnov 1908 Vintage Port. I zaljubio se na prvi pogled.
- Kada sam bio dječak, često sam s roditeljima putovao na odmor u Španjolsku i Italiju pa sam s vinom povezan otada. Obuzela me strast prema njima. Kad sam trebao odlučiti čime ću se baviti, bio je izbor između vina i umjetnosti. Na kraju sam krenuo s vinima. 1964. godine počeo sam raditi u najstarijoj vinoteci u Londonu pod nazivom Christopher and Co, gdje sam izučio zanat - prisjeća se Spurrier.
Danas se ovaj britanski gentleman i sam bavi vinima - ima veliko vinsko imanje na 10 hektara u Dorsetu, gdje proizvodi pjenušce. Kaže da nije bilo lako krenuti u taj svijet i da mu se promijenila perspektiva o vinima nakon što se sam počeo baviti proizvodnjom.
- Bavljenje vinarstvom je teško i frustrirajuće jer ste prepušteni na milost i nemilost klime. I ništa ne možete učiniti. Nisam očekivao da će financijski to biti tako veliki ulog i da povrat traje toliko dugo, ali vjerujem da će se na kraju isplatiti. Ipak, ne žalim što sam krenuo u to. Danas proizvodimo od 10 do 12.000 buteljki, a trebali bismo raditi 30.000 butelji. Nadam se da će se to promijeniti u budućnosti - ističe Spurrier koji na tom imanju ima i podrum sa čak 3000 raznih buteljki vina iz cijelog svijeta.
- U to sam uložio 100.000 funti. I nije mi žao jer je to ulaganje u zadovoljstvo. Mogu reći da sam isto tako zaljubljen i u umjetnost i da istom strašću skupljam umjetnine, u što ulažem još više - zaključuje Spurrier koji ima još puno velikih planova