Kanjare-kančanice, samice okrugle i plosnate, panule, parangali, motavila, najlon, udice, plovci, wasser kugle, olova, peškafonda, skosavice, sakovi za ribe i školjke, igle za krpanje mreža, volige, mrežice, špurtila, tunjice, šaranke... nema ribolovca, profesionalca ili amatera da nije čuo za Ižanku, jednu od najdugovječnijih tvrtki za proizvodnju raznih ribolovnih alata, i od Ižanke kupio neku od udica, parangala, špurtila ili mrežica, te pomoću njihova pribora ulovio kakvu slasnu ribu, naravno, ne jednu, već više njih. Ili se barem pohvalio nekim ulovom, stvarnim ili izmišljenim.
Zanimljiva je priča o Ižanki, maloj, otpornoj, “prgavoj” tvrtki, osnovanoj na otoku Ižu u zadarskome arhipelagu davne 1961. godine koja je do današnjeg dana ostala u vlasništvu obitelji Sorić iz Velog Iža. Sorići baštine i tradiciju i znanje i volju i upornost i tvrdoglavost koju su u želji očuvanja tvrtke prenosili kroz sve države i sisteme, s koljena na koljeno do današnjih dana.
Ižanka se već davno, 80-ih godina, iz Veloga Iža “preselila” u Zadar, na zapadni dio grada poviše Borika gdje su Sorići izgradili obiteljsku kuću. U prizemlju kuće nalaze se pogoni gdje se proizvodi više od 60 raznih artikala, tu je i skladište, mala prodavaonica vlastitih proizvoda i uredi Nikše i Vedrana Sorića, dvojice braće koji su od oca Bruna i majke Brune naslijedili taj posao u koji su nakon njihova umirovljenja uključeni potomci Marko i Bruna Sorić.
Nećete kod Sorićevih zateći luksuzne vile, vanjski sjaj i bogatstvo od biznisa s ribolovnim alatima, ali želja i upornost da se održi obiteljska tradicija vidljiva je na svakom kantunu. Dok razgovara s nama, Nikša Sorić “usput” vješto mota najlon na udicu, pa ga odlaže na male hrpice.
- Sve nam je ovdje, i radionica i skladište i kancelarije... Ako bude trebalo, i spavat ćemo ovdje - kaže Nikša pokazujući pogone Ižanke. Proizvode čak i vlastita motavila od granulata stiropora u koja se utiskuje obavezni karakteristični logo Ižanka koji je kroz desetljeća postao pravi ribolovni brend, svojevremeno poznat i izvan granica Hrvatske.
Nisu jedini proizvođači u nas, ali su sigurno jedni od najstarijih i najznačajnijih. Prije su čak i uvozili i bili zastupnici nekih svjetskih brendova kao što je Zebco, koji su plasirali preko nekadašnjeg Peveca, i ti su proizvodi jako dobro išli u unutrašnjosti, ali su zbog propasti Peveca i sve nesigurnijih uvjeta koji već dugo vladaju na domaćem tržištu morali odustati od većih angažmana i krupnijih investicija.
- Cilj je preživjeti, opstati i održati se, bez riskantnih poteza koji bi lako mogli koštati tvrtku - objašnjava Vedran Sorić. Za njihovu je tvrtku oduvijek bilo karakteristično to što su stalno u kontaktu sa svojim kupcima od kojih su prihvaćali primjedbe i sugestije. A i sami su bili strastveni ribolovci.
Nikada kod njih nije bilo serijske proizvodnje, “štancanja” nauštrb kvalitete, već se radilo strpljivo, često ručno i uz pomoć strojeva i naprava koje su sami konstruirali i izrađivali, a mnogi su od njih i poslovna tajna koje bi se konkurencija rado dočepala. Kao da su desetljeća Ižanke ostala zarobljena na zidovima podrumskih prostorija radionica i skladišta, na mnogim obiteljskim fotografijama, prizorima iz radionica u malom Ižu, ribičkih trofeja, marendina, druženja i - velikog rada bez kojega zapravo ne bi bilo ničega od toga.
Prije rata upošljavali su i do 15 radnika - uglavnom žena - na motanju i vezivanju udica, izradi raznih alata, osobito samica koje su bile jako popularne sve do izmjena zakona o ribarstvu koje su dokinule njihovu uporabu kod sportskih ribolovaca pa im je i prodaja pala, za više od 80 posto.
"Imamo i poteškoća u naplati proizvoda od raznih dobavljača. I mi dijelimo sudbinu mnogih malih proizvođača koji imaju potraživanja od Agrokora. Sve se to odražava i na naše izvršavanje obveza, to je sve lančano povezano... Mi ipak vjerujemo u novu upravu i nadamo se da će prevladati probleme kako bismo mogli nastaviti suradnju s Agrokorom" - ističe Nikša.
Zanimljiva je priča o nastanku Ižanke. Njihov otac Bruno bio je aktivni sudionik NOB-a poput mnogih Ižana, a nakon rata radio je u tadašnjem SUP-u. Imao je tri sina, a pedesetih se godina u otočnim sredinama oskudijevalo u mnogo čemu. Bruno je bio promućuran i shvatio je da bi bilo najbolje da se okrene onome što se nalazi oko njega - moru i opremi za mali ribolov koje je nedostajalo.
Kad je Nikša imao desetak godina, otac Bruno počeo je u Rijeci kupovati rashodovane prsluke za spašavanje koji su bili punjeni plutom. Od njega je počeo modelirati motavila i namati najlone i udice. Njegove proizvode počele su uzimati prve trgovine pa su ljudi počeli kupovati taj pribor koji se uskoro mogao naći i u trafikama. Otac je od malih nogu bio radišan jer je živio u siromašnoj obitelji pa se prehranjivao pletenjem vrša i rano je stekao radne navike koje je kasnije prenio na svoju djecu.
- Posao se povećao i trebalo je radne snage pa je animirao kućanice na Ižu od kojih su neke stekle i mirovinu u Ižanki. Od motanja, vezivanja, kompletiranja i pakiranja. Svaki mjesec bila je norma koja bi se obračunavala i plaćala, imale su radni staž i bile socijalno osigurane. Kad smo se prebacili u Zadar 1982. godine, poslovanje je postalo znatno lakše, ali i veće - ističe Nikša.
Pitamo ga kako su uspjeli za vrijeme Jugoslavije voditi privatnu, obiteljsku tvrtku s obzirom da se tada sva proizvodnja obavljala u društvenim poduzećima.
- To je tada bio za njih čisti kapitalizam, mi smo imali problema s poimanjem posla koji je otac radio i s obiteljskim biznisom koji je razvijao. Stalno su pitali kako je mogao napraviti kuću, zapošljavati radnike, bilo je blaćenja, sumnjičenja, ispitivanja porijekla imovine... Danas je to nezamislivo, ali tada je stalno trajala ta borba oko očuvanja tvrtke dok ljudi nisu shvatili da se radi o obiteljskom obrtu. Sredinom 80-ih godina čak smo demonstrativno napustili Zadar zbog razmimoilaženja s poreznom upravom oko banalnih stvari kao što su troškovi reprezentacije, jer je u ono vrijeme bilo normalno pozvati na ručak poslovnog partnera, a ćaća je i uvijek bio galantan prema ženama... Puka’ mu je film zbog poreznika pa smo se preselili u Obrovac odakle smo se opet vratili u Zadar tek pred rat - prisjeća se Nikša.
Proizvodni asortiman koji su razvili u prvih 20 godina uglavnom je ostao i do danas, samo što je bilo veće tržište nego što je sada. Tada je Ižanka vladala svim jugoslavenskim republikama, cijelom obalom uključujući Crnu Goru.
Svakoga tjedna kamion Ižanke bi išao od Zadra do Ulcinja, a drugi kamion od Zadra do Istre preko Raba i Krka i to od dućana do dućana. Danas rade samo na priobalnom području od Istre do Konavala.
- Malo nam smeta što država ne podržava dovoljno našu proizvodnju s obzirom na to da je ona zasnovana na ručnom radu. Takvi se proizvodi za bagatelnu cijenu masovno uvoze iz Kine, što ugrožava naš opstanak, ali nitko za to nema sluha - kaže Vedran Sorić.
- U današnje vrijeme baviti se ovakvom proizvodnjom je mukotrpno i teško jer konačna cijena ovakvih proizvoda nije velika pa je i proizvodnja skupa. Danas se 95 posto ribolovnog alata uvozi i održati se u takvim uvjetima zapravo je pravo čudo - dodaje Nikšin sin Marko. Sačuvao nas je brend, kvaliteta koja je uvijek prisutna i borba za tržište koja je zapravo neprekidna. Mi opstajemo najviše na račun toga što ulažemo velike količine vlastitoga rada svjesni da ga ne možemo u potpunosti naplatiti. Uvoz i izmjene zakona su znatno ograničili upotrebu pribora sportskim ribolovcima, poput parangala koji se mogu koristiti uz nadoplatu 300 kuna za 150 udica, a to se prenosi i na nas i na otočane kojima je riba često glavni izvor prehrane jer tamo nema mesnica i toliko trgovina kao na obali - ističe Nikša.
Pitamo Soriće imaju li kao vrsni proizvođači ribolovne opreme i iskusni ribiči kakav dobar savjet za ribolov? - Imam ja jedan - kaže Marko Sorić. - Triba ići na more! To je najbitniji savjet. Za stolom se najviše ribe ‘ulovi’, ali teško ćete do ribe ako ne odete na more... Evo, ja se spreman na jedan ‘muški’ parangal s prijateljem ispod Ugljana. A to znači cili dan, cilu noć, opet cili dan i cilu noć. I mora biti uspjeha. Inače sam kao sportski ribolovac SRD Zubatac bio i član reprezentacije. Lovio sam na štap iako proizvodim tunje. Ali znam i s tunjom, bez brige. Svakog rujna idem na Lošinj na arbunadu gdje SRD Udica organizira veliko natjecanje. Ja tamo reklamiram Ižanku i sudjelujem u lovu na ruku. I uvijek smo sponzori - dodaje Nikša.
Iako su on i brat Vedran zapravo samo savjetnici jer su u mirovini, pomažu mlađem naraštaju da održi posao u kojemu sve obavljaju sami, od proizvodnje, transporta, prodaje, marketinga... Sve one koji prodaju njihove proizvode osobno poznaju.
- Mi ne znamo drugačije nego ovako. Otac je to odavno prenio na nas i mi smo nastavili. Imamo za pristojan život, ali nema tu nekog bogatstva. Brat i ja smo kao djeca nakon škole svakoga dana morali izraditi po 200 tunjica i tek tada bismo bili slobodni za igru - pričaju braća Sorići.
- I nas unuke su tako ‘tlačili’. Jednom prilikom smo bili na Ižu na ljetnim praznicima, ali nije bilo kupanja dok ne vežeš 100 komada. Prijatelji se kupaju, a ti doma vezivaš udice - prisjeća se Marko koji se više “bacio” u jedrenje i konope nego u ribolov i udice.
Jednom prilikom kad je otac bio kod poslovnog partnera u Italiji, ovaj mu se pohvalio da ima stroj koji na sat zaveže 150 udica. Nije to ništa, odgovori mu otac, moja radnica namota 300 udica na sat. Talijan mu je ponudio dvije milijarde lira da mu ‘proda’ tu radnicu - pričaju nam Sorići. Udice, motavila, najloni, mrežice... to je njihov život kroz desetljeća Ižanke. Male “prgave” tvrtke koja se ne dâ, svim tržišnim neverama usprkos.