Obitelj Tomac generacijama proizvodi vino koje ne slijedi trendove. Oni ih nameću, a proizvode vino kakvo i sami vole piti i u koje vjeruju, a dostojanstvo kod otvaranja dobro ohlađene boce Tomca nameće se samo po sebi. Bili smo kod njih u berbi i zapravo opijena cijelim dojmom, objava njihovog članaka prolongirana je sve do sada. Ne znam hoću li uspjeti opravdati kašnjenje u redovima koji slijede ali nadam se da ćete dobiti pravi dojam o tome što i kako oni rade.
Već debelo gazeći po drugoj polovici rujna mogu se dati neke analize kakva će biti ovogodišnja berba. Godina koja je iza nas bila je prilično sušna i veoma sunčana pa su prognoze kako bi mogla čak nadmašiti fenomenalnu 2016., ali samo kod mirnih vina. Odgovor zašto je tome tako leži u prethodno spomenutim vrućinama i sušama koje su iza nas pa je samim time i razina šećera prilično visoka što načelno pogoduje proizvodnji mirnih vina. Izuzetno pozitivne dojmove ne dijele proizvođači svjetski poznate Champagne budući da su njihovi vinogradi dobrim dijelom onemoćali mrazom i tučom što dodatno govori o blagoslovljenom položaju i klimi Plešivice koja slovi za vinogradarsku regiju s najvećim potencijalom u zemlji.
„Iako Plešivica ima blagotvornu klimu, nedvojbeno je da se ona mijenja, a atmosfera globalno zagrijava te svaki vinogradar treba voditi računa o promjenama koje se događaju i zato smo krenuli već u drugoj polovici kolovoza. Kakav je režim držanja zelene mase, da li šišati ranije ili kasnije, da li raditi defolijaciju, što sa zaštitom? Samo su neka od pitanja na koje možeš odgovoriti iskustvom. To ne možeš pročitati u knjigama ili naučiti na fakultetu“ rekao nam je Tomislav pa nastavio „mi smo prezadovoljni kako smo uspjeli izvući ovu godinu, a posebno nam je odgovarala 2014. kad smo cijeli urod „okrenuli“ u pjenušce budući da smo zbog obilja kiše dobili grožđe niskim šećerima i visokim kiselinama.“
Crni pinot
Mi smo ih posjetili baš za vrijeme berbe crnog pinota na položaju Šipkovice. Inače, zanimljivo je spomenuti kako se vrlo malo vinara upušta u proizvodnju crnog pinota i kod nas svakako treba izdvojiti Krauthakera, Šembera i Tomca. Radi se o vrlo osjetljivoj sorti koja je karakteristična po tankoj kožici, malim grozdovima sa zbijenim bobicama između kojih teško struji zrak što pogoduje razvoju raznih bolesti. Ovo su samo neke od karakteristika zbog kojih su nerijetko najbolja i najskuplja svjetska vina upravo od crnog pinota.
„Prvi put ste u berbi kod Tomčevih?“ upitali smo stariju gospođu koja se poletno penjala padinom dok smo mi hvatali dah. „Svi smo vam tu već godinama. Kod njih vam ne može raditi bilo tko. Uvijek je to posao za obitelj i obiteljske prijatelje. Prošli smo mi berbi kod puno vinara ali nigdje nemate ovakav tretman, ujutro je kavica i doručak, zatim gablec u vinogradu gdje imamo po dvije vrste kolača, bučnice, štrukle, wein gulaš, a ponekad tripice. Uglavnom uvijek mora biti nešto na žlicu i domaći kruh koju svekrva i snaha zajedno pripremaju. U 14 je ručak koji je prava gozba. Juha je obavezna, a sve što se nađe na stolu je domaće, povrće iz vrta, a meso od Koprivnjaka. Pred odlazak nas počaste i čašom pjenušca.“
Iako uz ovakve gozbe čovjek pomisli kako je berba zapravo prava uživancija, istina je da radni dan nerijetko počinje prije 7 ujutro i traje iza 22 sata uvečer. Ova godina bila je posebno naporna budući da su sve sorte dozrele praktički isti dan.
„Vinograd je krv, znoj i suze. Berba je vrijeme u kojem se finalizira cijeli proces, ali rad u vinogradu potreban je cijele godine. To dobro znam jer sam od malih nogu unutra i nisam išao u vrtić nego sam se motao tu između trsova i pomagao.“ s osmjehom se prisjetio Tomislav.
Filozofija – Vinograd traži slugu, a ne gospodara
Njihova filozofija je da se vino proizvodi u vinogradu. Gdje živi. Diše. Ne koriste herbicide. Vjeruju u ekološki pristup i koriste organska gnojiva. Nemaju čak ni barikirane bačve. Radi se o velikim austrijskim bačvama od hrvatskog hrasta koje se moraju prirodno sušiti na kiši i suncu. Njihovi položaji danas zauzimaju između 7 i 8 hektara uglavnom oko Šipkovice i Bresnice. Ne otkupljuju grožđe od kooperanata već rade s grožđem isključivo s vlastitih posjeda.
Sorte
Što se tiče sorata uzgajaju rajnski rizling, chardonnay, graševinu, sauvignon bijeli i crni pinot te stare plešivičke sorte koje su izuzetno vrijedne za proizvodnju pjenušaca zbog viših kiselina; primjerice plavec žuti, šipelj, veltlinac crveni, štajerska belina, nojburger i zeleni silvanac.
Za njih vino treba biti iskreno i elegantno baš kakav je i njihov proslavljeni Diplomat koji je uvršten u šest pjenušaca svijeta koji su obilježili 2016. godinu po Decanterovom izboru. Oni ne rade vino za publiku jer njihova vina odavno imaju nemali broj zaljubljenih poklonika. Oni ne slijede trendove i nećemo pogriješiti ako kažemo i da ih stvaraju. Još 1987. napunili su crni vetlinec u boce i stavili ga na tržište, a s proizvodnjom pjenušaca kreću još daleke 1992. godine. Prvi su krenuli s proizvodnjom pjenušca iz gruzijskih amfora, a ovog ljeta su pozvani na Decanterov festival pjenušavih vina na kojem ih je pohvalio i veliki Steven Spurrier, jedan od glavnih Decanterovih autora.
Iako je Tomislav preuzeo vođenje vinarije, otac Zvonimir je ove godine proizveo jedno vrlo posebno vino.
„Bila je to želja stara 28 godina.“ Rekao nam je Zvonimir pa nastavio „U mojim prvim vinarskim koracima najviše su mi pomogli savjeti mojih mentora Jambrovića i Nežića.“
Krajem 80-tih godina Jambrović se kao školovani inženjer vinogradarstva okrenuo malim vinarima i krenuo ih educirati. U svom vinogradu imaju je zelenac od kojeg je proizveo 120 l vina i pobjeđivao na svim natjecanjima. Zvonimira su privlačile njegove nagrade pa je htio i sam proizvesti vino koje će biti toliko dobro. Naime, u to vrijeme vrlo malo ljudi je razumjelo zašto je Jambrovićevo vino drži cijenu od 10 maraka dok su svi drugi prodavali po 1 marku. Uz Jambrovića od velike pomoći bio je i Nežić koji zasadio prethodno spomenuti vinograd zelenca, a Zvonimir Tomac ga je igrom slučaja uspio kupiti od njegove supruge.
"Budući da dobar dio onoga što danas znam mogu zahvaliti njima, proizveo sam vino njima u čast i zato se i zove „Vino mojih profesora“.
Inače, ova obitelj niže uspjehe još od 30-tih godina prošlog stoljeća kad se proizvodnjom vina bavila Zvonimirova majka Aleksa, dok je prvi vinograd posađen još 1928. nakon povartka Zvonimirovog oca iz Amerike.
Priče kruže kako je na Plešivici bilo oko 3000 hektara vinograda, a danas je većina toga jako zapuštena i podijeljena u sitne parcele između stotina vlasnika na kojima su sagrađene vikendice. Ipak, Plešivica velikim i odlučnim koracima ide naprijed i zasigurno je regija za koju će se češće čuti i van granica Lijepe naše.
„Drago mi je da se povećava broj proizvođača pjenušavih vina. Do pred nekoliko godina sve što ste mogli popiti u većini restorana bili su talijanski prosecco i Frexenet. Sad smo zajedničkim snagama ipak reducirali strance na vinskim kartama“ rekla je Martina Tomac.
Što se tiče izvoza zastupljeni su u nekim manjim količinama u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj i Danskoj ali kažu kako za nešto veće ipak još nisu spremni.
„Razmijenili smo kontakte na Decanterovom festivale i zapravo se povezali s tri distributera ali nismo donijeli još konačnu odluku da i krenemo u to. Ne želimo da nam stalni klijenti ostanu zakinuti i izvoz je projekt koji treba pametno posložiti“ rekla nam je Martina.
To su vam Tomčevi. Žive u vinogradu i s vinogradom. I vjerojatno se o njima može ispisati pa još toliko. Jednom je netko rekao da na koncu ipak ostaju samo dvojica: bog i vino. A ja ću reći obitelj. Vino i obitelj. Jer ta njihova zajednička energija koja proizvodi stvarno dobra vina gotovo pa je i zarazna.