Lokma
Ulica Ivana Tkalčića 59
Zagreb
01 5999 355
Otkad sam na dvije promocije knjiga filantropa i strastvenog propagatora tursko-hrvatskih odnosa Oguza Aydemira jeo turske oblizeke pripremljene u Lokmi, postao sam njihov vjerni gost. Taj mali bistro u Tkalčićevoj ,veličine jedne sobe, s kuhinjom odvojenom šankom, potvrdio mi se kao jedna od najpouzdanijih adresa dobrog blagovanja u Zagrebu. Priznajem da me tu privukla i jedna druga činjenica, više kulutrološke prirode, baš ona koju neprestano tumači gospodin Aydemir - o ispreplitanju kultura. U ovom gurmanskom slučaju ovdje gotovo sve što je na jelovniku doživljavaš kao domaće.
Odnosno, za baš sve što se ovdje jede postoji izvedenica u hrvatskoj kuhinji ili je toliko blizu turskom originalu da je samo citat koji se u recepturi jedva ili nimalo ne razlikuje. Na žalost, u stoljećima koja su trajala u ovom ispreplitanju, turski originali dosta su izgubili našom rabotom, pa je, zapravo, odlična prilika vidjeti kakvo je počelo ovih dvadesetak ili malo više jela koji se nalaze i u našoj i u njihovoj kuhinji. Meze (tur. mezeler) u našoj su kuhinji više pojam nego što su bliske turskim zalogajima prije glavnog jela. Probao sam sve osim onih s dinjom, jer njoj tek predstoji sezona.
Burek ovdje u toj meze varijanti motaju u uski zamotuljak koji podsjeća na cigaru, pa su to zato jako ukusni Sigara boregi, punjeni sirom i krumpirom, jedan ukusniji od drugog, malo nalik proljetnim rolicama jer ih samo kratko zapeku u dubokom ulju, a služe posute krupno sjeckanim peršinom. Jedna od meza se, otkad je u nas posljednjih godina prodaju kao grčku fetu, jako udomaćila i u našoj kućnoj i restoranskoj kuhinji. (Usput, osobno sam se osvjedočio kako se Grci vrijeđaju kad im, recimo, za kod njih prepopularan feta sir kažete da je turski, kao, uostalom, i za sve ovdje nabrojeno i još jako puno toga. Da, njihova je kuhinja starija, ali ta antička grčka kuhinja dobrano je prebrisana stoljetnom turskom “okupacijom”. Osim šačice nacionalno najosvještenijih, mi smo, na sreću, sve tursko u tolikoj mjeri posvojili da s tim nemamo problema.)
Najviše je na jelovniku meza u obliku namaza - od patlidžana, od suhog boba, ljuta meza od miješanog povrća, pa od crvene paprike ili matovilca ili pak od mrkve, sve s jogurtom, pa od cikle, zelene leće s povrćem ili meza kao varivo od graha na maslinovu ulju. Drugog karaktera, ali za mezu su im odlične i sarmice - mljeveno meso umotano u vinovu lozu, sasvim kao naše. Od svega nabrojenog meni je najdraži blago kiselkast namaz od patlidžana i slanutak s tahinijem pomiješan s lukom, s vrlo malo ne prekiselih krastavaca i sjeckanim peršinom. U sve još zamiješaju i malo paste od sezamovih sjemenki, dakle tahinija (tur. tahin). (Jako popularno jutarnje slatko u turskoj je tahin pekmez - tahini pomiješan s voćnim sirupom.) Namaz od patlidžana jeo sam mažući ga na preprženi kruh i ispijajući Yeni raki. Rakija od koromača pije se tako da se u nju ulije voda, pa ona pobijeli. I u nas se - ne tako davno, a danas jako rijetko - tako ispijao morač ili koromačica, što je upravo ovo piće, rašireno posvuda po Mediteranu kao pastis (u Francuskoj), (o) uzo (u Grčkoj), sabuca (u Italiji), arak(q) (u zapadnoj Aziji).
Ovdje sam već više puta jeo ćevape, odnosno istanbulske kofte, u Lokminoj varijanti spljoštene u mini pljeskavice, jako delikatno začinjene. Poslužuju ih, kao totalnu okusnu protutežu, s rižom pomiješanom s tankim, kratkim smeđim rezancima. Drugi mi je favorit Acizis kebap - okusom jako zavodljiva mješavinu junećeg i janjećeg mesa (formom nalik šiš-ćevapu). Radi ovog teksta naručio sam nekidan i treću, roštilj-varijantu, ovaj put samo s janjetinom. Peku je kao ražnjić na željeznim šipkama, pa kad skinu meso, polože ga na bulgur. Njega su pak pomiješali s crvenom mljevenom paprikom i svježom paprikom rezanom na komadiće, a sve uz malo rajčice i zelene salate. Osim spomenutih kofti, i sve kebabe poslužuju s bulgurom. Tradicionalno tursko piće uz roštilj je Ayran, jogurt razvodnjen vodom u kojoj se namakala menta.
Umjesto piva, što bih sigurno naručio u našim roštiljarnicama, pristao sam na ovo jako blago piće profinjenog okusa, koje snižava kolesterol. Kako Turci jedu jako puno roštilja, domislili su se kako se lakše s njim nositi. Premda i ovdje možete naručiti nekoliko vrsta piva i vina, ipak je nekako red da uz turske zalogaje (“lokma” znači zalogaj) naručite ako već ne ayran, onda barem limontu ili muzlu sut (mlijeko od banane). Za kraj, a što drugo nego tursku kavu, baš onakvu kakvu su nekad kuhali po našim kavanama prije nego što su je sasvim potisnuli espresso aparati. Osim što je u Lokmi sve jako fino, ovo mi je mjesto drago i kao povijesni podsjetnik na jedan od glavnih izvora naše kuhinje.
KATEGORIJA RESTORANA: Tradicionalni restoran
HRANA: 8/10
USLUGA: 8/10
AMBIJENT: 7/10