Urote, tajna društva, svjetske konspiracije i još više korporacije, trustovi i alijanse od pamtivijeka daju svoj obol razvoju društva. Ti i takvi “influenceri” razlikuju se od današnjih mrežnih “instant opinion makera” svojom poviješću, organizacijom, protokolom, članstvom, značajem, a najviše medijskom prisutnošću. Recentna pojava masona u hrvatskom javnom prostoru otkriva koliko ne znamo o njima, njihovoj svrsi, vrijednostima, radu i utjecaju.
Utjecaj slobodnih zidara na svjetsku povijest, politiku i ekonomiju i dalje je u potpunosti nepoznat zbog same naravi tog nekada tajnog, a danas polutajnog kluba. Naravno da je taj utjecaj znatan i relevantan ako znamo barem neke važne masone poput Churchilla, Bolívara, Mozarta, Atatürka, Twaina, Washingtona i još barem petnaest američkih predsjednika. Osim dr. Nikice Gabrića i bivšeg državnog odvjetnika, lista poznatih hrvatskih masona također je impresivna. Andrija Štampar, Ivan Meštrović, Vladimir Prelog, Gustav Krklec i Ivo Andrić samo su neki od njih. Posebno se, pak, zanimljivim čini utjecaj masona na gastronomiju i kulinarstvo jer različiti izvori tvrde da je polovica (i više) francuskih chefova na ovaj ili onaj način bila ili jest povezana s masonerijom. I to ne od jučer, nego od samog nastanka Republike. Mnogi čak tvrde da su oni stvarni kreatori francuske visoke kuhinje. Prema vlastitim priznanjima, slobodni zidari su kapitalci Paul Bocuse i Joël Robuchon (31 Michelinova zvjezdica!), da dalje ne nabrajamo, a i sam otac francuske (i svjetske!) gastronomije, chef Marie-Antoine Carême, bio je član.
Naravno, upravo je francuska gastronomska i kulinarska škola kao jedna od najutjecajnijih u zapadnom svijetu ostavila dubok trag u gotovo svim nacionalnim kuhinjama.
U svojoj knjizi “La Cuisine des Franc-Maçons” (Kuhinja francuskih masona) Edmond Outin opisuje važnost hrane u ceremonijama, koje lože redovito priređuju svojim sljedbenicima. Agape je najčešće naziv gozbe koja se tradicionalno održava uz mjesečne sastanke, a spominje se i vještina kuhanja kao jedan od aspekata brojnih inicijacija. Autor donosi i niz recepata poznatih kuhara čija su se jela servirala na masonskim trpezama.
Ljubav je proklamirano masonsko načelo, a prema svemu sudeći ljubav prema hrani je na vrlo visokom mjestu. Poznata je tako i jedna od slavnijih svečanih večera u londonskoj Olympiji na kojoj je 1250 konobara služilo pet sljedova za oko 7000 slobodnih zidara. Braća su pritom, između ostalog, pojela oko 1500 kilograma lososa, 1500 pilića, šestotinjak komada janjetine i tonu sladoleda. I javna i tajna društva priređuju domjenke s jednako bogatim trpezama. Bilderberg, Trilaterala, Kardinalski zbor i drugi znani i neznani goste se redovito, baš poput masona, no zasad nisu prepoznati po svojem utjecaju i na gastronomiju.
Nevjerojatnu tezu svojevremeno je iznio notorni François Simon, čije kritike i recenzije godinama ukrašavaju pariški Le Figaro, proglašavajući masone mafijom u svijetu hrane koja kontrolira uspone mladih chefova i njihovih restorana.
Pojedinci svjedoče i o postojanju tajnog vodiča za masonske restorane (poput Michelina ili Zagata) u kojima braća i njihovi gosti uživaju povlašten tretman. Ponekad je to samo posebni amuse-bouche, ponekad prednost pri rezervacijama, ali očito i osobni kontakt i pažnja glavnog kuhara. Zidarsko je društvo staro i bez sumnje utjecajno, kažu vrlo spiritualno i još više mistično, dok se njihova posvećenost dobroj hrani čini jako ljudskom i svjetovnom.
Možda se navodnim jačanjem masonerije u Hrvata može očekivati i procvat naše gastronomske ponude ili na nedavnim malim pomacima možemo zahvaliti baš slobodnim zidarima. Masonska pregača, originalno od janjeće kože, također neodoljivo podsjeća na kuharsku opremu. Podrijetlo tog starog simbola je drugačije i navodno vuče korijen od stvarne zaštitne odjeće prvih zidara, a danas možete party inačice kupiti na internetu za nevelik novac ako si želite upriličiti kostimiranu večeru. Izbor hrane je samo na vama, barem do trenutka dok vas bijelim kuglicama ne prime u ložu.