Naime, na istome mjestu (naravno, uz tehnološke promjene i nadogradnju) žito se melje žito još od 1942. godine. - Mlin je sagradio naš pradjed Franjo zbog vlastitih potreba, ali i zbog ‘trampe’. Naime, seljaci su donosili žito, pradjed ga je mljeo u brašno, a zauzvrat se, u većini slučajeva, dobivala roba i tako se preživljavalo - rekao nam je 35-godišnji Franjo Pukanić, koji ne samo zvanjem nego i imenom nastavlja tradiciju.
S dvije godine starijim bratom Ivom i ocem, Franjo radi u mlinu, koji utihne jedino noću. Buku iz velike zgrade po kojoj se naslućivalo da je mlin (preciznije rečeno, mlinovi) u punom pogonu, nadvladao je kamion koji je upravo istovarivao pšenicu na žičanu podlogu s koje su zrna užurbano, jedno za drugim, klizila u podrum, odnosno skladište koje gotovo nikad nije puno jer je potražnja za kvalitetnim domaćim brašnom sve veća.
- Pogledajte kakva je to pšenica, kakva su to zrna - dozvao nas je Franjo koji je izašao iz kamiona, dopustivši da mu žito klizi iz ruku.
Da, opet Franjo, jer u svakoj je generaciji jedan Franjo, a sve generacije rade u Mlinu Pukanić. Ovaj smo put put razgovarali s ocem koji, kao i sinovi, radi sve: brine se za pogon, daje upute radnicima, sklapa poslove, nosi vreće, prazni ih u mlinove, melje, čisti sita, a i vozi kamion s proizvodima, kojima nekoliko puta dnevno puni skladište.
Kvalitetna zrna
- Na svu sreću, potražnja za domaćim, kvalitetnim brašnom, bez ikakvih konzervansa, raste, pa smo odlučili sagraditi vlastite silose. Jer, kvalitetna se zrna, koja nisu tretirana, teško pronalaze, pa kad nam dobavljač za kojeg točno znamo gdje i kako uzgaja žito dostavi robu, moramo je negdje i pohraniti - objasnio nam je Franjo (stariji) Pukanić, pokazujući nam put kroz puno dvorište viljuškara i užubanih radnika do bučne hale u kojoj sitna bijela zrnca u zraku tvore magličastu atmosferu.
Gotovo sve prekriveno je finom prašinom, pa smo hvatali i siguran korak na podu klizavom od brašna. - Iz našeg mlina izlazi 18 vrsta brašna od svih mogućih žitarica, svih mogućih tipova. U sat vremena strojevi samelju tonu brašna. Većinu sirovina nabavljamo od domaćih proizvođača, a samo mali dio, primjerice, rižu za rižino brašno, uvozimo - objasnio nam je Franjo mlađi, uvodeći nas u malu trgovinu koja se nalazi na samom ulazu u dvorište.
- Taj prostor je bio prvi mlin - rekao nam je Franjo. - Pogledajte kako je malen, tu je pradjed mljeo brašno prije više od 70 godina. Ovdje dolaze u kupnju mještani Velike Gorice, ali i Zagrepčani i stanovnici okolnih sela, a u novije doba vrlo dobro funkcionira i web prodaja. Mislimo da je to budućnost jer tako su naši proizvodi dostupni u cijelom Zagrebu i diljem Hrvatske - nastavio je Franjo dok smo mi znatiželjno pogledom prelazili preko polica.
Pšenično glatko i oštro brašno, pa pšenični griz , heljdino, ječmeno, kukuruzno brašno, kukuruzna krupica... pogled nam je lutao preko manjih i većih vreća, sve do... tjestenine?
Potrošači tjestenine
- Počeli smo proizvodnju tjestenine iz praktičnih razloga: naime, u obitelji nas je trinaestero i ogromni smo potrošači te namirnice. A onda, kad smo već krenuli u nabavu stroja, jer majka Jadranka, koja je preuzela kućanstvo, jednostavno nije mogla namijesiti tolike količine, odlučili smo nabaviti malo ozbiljniji stroj. Onda se pokazala potreba i za prostorom za sušenje, pa smo i to nabavili i tako je krenula proizvodnja većih količina i njihova prodaja. Ali, pokazalo se da i to nije dovoljno.
Naime, možemo proizvesti samo onoliko koliko uspijemo posušiti, a to je 150 kilograma dnevno. Sretni smo da su naše proizvode prepoznale mnoge zagrebačke trgovine domaćih i zdravih proizvoda, prodaja raste, pa ćemo, očito, morati širiti proizvodnju tjestenine - s osmijehom na licu objasnio nam je Franjo i dodao da je recept za tjesteninu njihov, a ona je bez dodanih konzervansa, pojačivača okusa i boja.
Nakon posjeta Mlinu Pukanić svi smo krenuli uprljati prste tijestom, a prvi nam je na pameti bio kukuruzni kruh. Dok je bio još mlačan, premazali smo ga maslacem.