37 metara. Minuta hoda. Toliko su u Corku, drugom najvećem gradu u Irskoj, udaljeni McDonald’s i VeganKO na Kinsale Roadu. Taj mali fast food, i to veganski, koji se smjestio preko ceste tog diva brze hrane, vodi par hrabrih Hrvata: 33-godišnji Nino Huzjak i Martina Ratković. Gdje je veći red i tko kome krade mušterije, bilo je naše prvo pitanje ovim poduzetnicima.
- Mislim da vam dovoljno govori činjenica da njihovi radnici dolaze jesti kod nas na prikolicu - otkriva Nino s prigušenim smiješkom. Ako se ostvare svi njegovi planovi, VeganKO bi u tom irskom gradu uskoro mogao postati mnogo popularniji od McDonald’sa. A kada se sjete da su ih u Hrvatskoj, u njihovu rodnom Varaždinu, prije pet godina svi gledali s podsmijehom...
- Tek smo bili počeli vezu i oboje smo imali poslove. Ja sam radio u T-comu kao terenski radnik u prodaji, a Martina je radila u tvrtki InfoDizajn koja se bavila programiranjem. Napravio sam biznis plan za veganski fast food restoran u Varaždinu i prijavio se za državne poticaje za samozapošljavanje kako bih krenuo u privatni biznis, no dobio sam odbijenicu uz objašnjenje da u tome nema novca i da ne bi uspjelo - prisjetio se Nino.
To je bila kap koja je prelila čašu. I Martina i Nino su željeli bolju budućnost, u otvorenijem društvu. Spakirali su kofere i otišli u Irsku.
- U Irsku smo otišli zbog jezika jer oboje bolje znamo engleski nego njemački, a zaključili smo i da će to biti bolje tržište za naše planove. Dalje je i bolje od Hrvatske, a to je sve što smo tražili. U lipnju će biti pet godina kako smo ovdje - objašnjava Nino. Dublin je za njih bio prevelik i preskup pa su se odlučili za Cork, 2321 kilometar udaljen od Varaždina.
- Prvih dana živjeli smo zajedno u jednoj sobi dok se nismo snašli. Njih je najlakše naći, već po 700 eura. Potom smo se preselili u stan baš u centru Corka, koji smo plaćali 950 eura mjesečno, a bio je čista katastrofa. U Hrvatskoj za njega ne bismo dali ni 500 kuna. Sada smo se udomaćili u Douglasu, živimo u kući koju unajmljujemo za 1200 eura. Ja sam ubrzo nakon dolaska našao posao u Deliveru, kompaniji koja se bavi dostavom hrane. To je bilo vrijeme kada je biznis dostave hrane upravo procvjetao, posla je bilo kao nikad. Dvije godine sam radio kao dostavljač, a potom sam dobio uredski posao i postao predstavnik na terenu, obučavao sam ljude u drugim gradovima. Na kraju, htjeli su da se preselim u Galway i tu smo se razišli - ispričao je Nino.
Martina je za to vrijeme radila u struci kao grafička dizajnerica freelancerica. Srećom, u Corku je bilo posla. Radila je razne plakate i postere za brojne pubove. Tada, prije točno godinu dana, odlučili su onaj razrađeni biznis plan, koji nije uspio u malom baroknom Varaždinu, isprobati u Corku, odnosno u njegovu predgrađu Douglasu, poznatom po trgovačkim centrima, eklektičnim restoranima i pubovima u kojima se poslužuje tradicionalni nedjeljni ručak, uvijek s mesom. Donedavno je predgrađe s više od 20.000 stanovnika imalo seosku atmosferu. Sada se, pak, Douglas transformirao u hitlokaciju za mlade aspirativne profesionalce, ljude koji su dio imućnije srednje klase. Kada idu s utakmica hurlinga ili irskog nogometa, mještani sada, umjesto na tradicionalni Shepard’s pie s janjećim mljevenim mesom i pire krumpirom, radije svrate na Turners Cross po veganski kebab u veganski fast food VeganKO.
- Pokušali smo uključiti ključnu riječ ‘vegan’ u ime brenda te pritom postići da bude zvučno i kratko bilo gdje. Dodatak ‘KO’ na engleskom je kratica od ‘knock out’ (rasturiti, op. a.), a ‘veganko’ na slovenskom znači ‘mali vegan’ tako da sve nekako ima smisla - objašnjava Martina koja je veganka deset godina, a Nino je čak 15. Počeli su sa šatorom na Douglas Park Family Marketu kako bi isprobali svoj koncept i vidjeli jesu li Irci uopće zainteresirani za vegansku fast food hranu.
- Bilo je teško dobiti mjesto na Marketu, morate biti izrazito inovativni. Mi smo četiri mjeseca čekali na listi dok se nije otvorila prilika. U travnju prošle godine napokon smo krenuli - pričaju Nino i Martina. PRECIZNI IZRAČUN Kod nas bi, recimo, u prazan prostor od 30 kvadrata prvo morali uložiti 20.000 do 25.000 eura za opremanje inventara - šank, hladnjak, perilicu, ledomat, a gdje su još ostale dozvole i papirologija, od kojih je 2000 do 2500 kuna potrebno za obavezni atest za struju, 2000 do 2500 kuna za atest za ventilaciju, oko 700 kuna za atest za buku, oko 350 kuna za certifikat za fiskalizaciju, oko 500 kuna za otvaranje obrta za ugostiteljstvo...
- Tu u Irskoj nema toliko komplikacija pri otvaranju biznisa, niti vam je potreban golemi početni kapitali. Obrt smo otvorili kod računovođe i platili mu 450 eura za svu papirologiju. Tako nam je sva ušteđevina ostala za ulaganje u opremu - objašnjavaju.
Na meniju su burgeri i kebabi, ali 100 posto veganski. Šest je vrsta burgera: HamKo, CheesKO, ChicknKO, BaconKO, Beyond Black Burger i GlutenKo koji je bezglutenski. Svaki od burgera bogat je svježim povrćem i domaćim umacima poput majoneze s češnjakom. Uz to, u ponudi je i pet veganskih kebaba u domaćim lepinjama. Prilozi su domaći pomfrit spremljen uz različite začine ili, pak, ChicknKO Bites, pohani medaljoni napravljeni od soje, sejtana i falafela koji su okusom jednaki onim pilećim kakve imaju “regularni” fast foodovi. Od slastica, u ponudi imaju domaće kekse, a od pića organske napitke Karma, koji rade zdrave alternative cole, piva od đumbira, narančade i limunade.
- Koristimo soju, sejtan i falafel kako bismo napravili smjese za pljeskavice za koje se trudimo da okusom budu što sličnije mesu. Zasad nam to uspijeva. Svu hranu radimo sami, sve vegansko meso (osim svjetski poznate beyond meat pljeskavice), sve umake (osim klasičnog ketchupa i senfa). Sve radimo u našoj kuhinji, čak i posebnu vrstu peciva lavash flatbread, odnosno lepinje, koje radimo iz kuglica tijesta koje razvaljamo i ispečemo pred očima mušterija - naglasio je Nino i dodao da su cijene burgera od 6 do 11 eura, ovisno o vrsti, a kebabi su osam eura.
Imali su potom i šator na Vegfestu u Corku, a kada su vidjeli da vikendima na Marketu veganski burgeri i kebabi idu kao ludi, odlučili su kupiti svoju prikolicu i posvetiti se poslu.
- Kupili smo za 1500 eura catering prikolicu u raspadajućem stanju. Još dva mjeseca smo potrošili na renovaciju interijera i eksterijera. Ovako sređena prikolica sada vrijedi između 7000 i 10.000 eura - istaknuo je Nino, a Martina je dodala da im muralist Laurynas Damijonaitis trenutačno baš izvana ocrtava prikolicu. HVALE IH U jednom vikendu, kažu, izbace 1500 porcija i glavne su im mušterije Irci, iako, otkad se pročulo za njih, dolazi sve više Hrvata.
- Irci su oduševljeni činjenicom da smo iz Hrvatske jer ih je većina već posjetila Hrvatsku i uvijek imaju samo riječi hvale, a drugi nas, pak, pitaju za preporuke mjesta koja svakako u Hrvatskoj moraju obići - priča Martina. Čak 70 posto Iraca voljno je uključiti veganske obroke u svoju svakodnevnu prehranu, a Martina i Nino u Cork su napokon donijeli ukusnu vegansku hranu koja ne uključuje samo svježe povrće.
- Mi smo jedini veganski fast food u Corku. Uz nas postoje još jedan veganski kafić i jedan restoran. No, svi oni ponudu temelje samo na povrću, nitko se ne trudi napraviti alternativu mesu. Naše najvjernije mušterije zapravo su ljudi koji jedu meso, nisu vegani, ali im je naša varijanta fast fooda ukusna - objašnjavaju. Njihov mjesečni prihod danas se penje i do 20.000 eura, a kada su krenuli u biznis, bili su spremni prvu godinu biti u minusu i živjeti od ušteđevine. No, već su prvi mjesec završili u plusu te su od profita mogli platiti stanarinu i režije. Bili su presretni, kažu, a sada su puni novih planova.
- Trenutačno uz nas dvoje imamo još jednog zaposlenika, no jedva se nosimo s opsegom posla. Sada tražimo investitora i prostor u gradu kako bismo otvorili walk in restoran, a u planu nam je nabaviti još koju prikolicu te zaposliti više ljudi. U Corku se puno gradi i iz mjeseca u mjesec ima sve više ljudi. Kažu da trenutačno ima oko 200.000 stanovnika, a prema procjenama, brojka bi u sljedećim godinama mogla narasti i do 500.000. Tržište raste i mi želimo proširiti posao - objašnjavaju te dodaju da je u taj plan potrebno uložiti još 150.000 do 200.000 eura.
Hoćete li se ikada vratiti u Hrvatsku, pitamo ih. - Možda... Ali, tek u mirovini - priznaju Nino i Martina