Boca je stigla je na preporuku prijatelja. Pomalo neugledna, zastarjela izgleda, iz vinogorja koje poznajem po dobrom, ali često nedovoljno iskorištenom potencijalu. Očekivanja nisu bila velika, ravnodušno sam izvadio jeftini čep, rutinski ga pomirisao i... zastao. Natopljeni dio čepa mirisao je dobro. Ne mislim pod time da je bio uredan, to jest da nije mirisao na TCA manu, što zapravo provjeravamo kad ga nakon otvaranja boce pomirišemo, već je mirisao zaista dobro i dao je naslutiti da bi u čaši moglo slijediti nešto zanimljivo.
Prinio sam čašu nosu i koncentracija je postala maksimalna. Ovo je nešto novo, sasvim originalno, pomislio sam nakon mirisanja i uzeo prvi gutljaj. Odjednom se sve isključilo, zvukovi okoliša, zveckanje čaša, rotacija aparata za analizu, žamor. Nakon par sekundi držanja progutao sam ga, raširio oči, zadržao dah s grimasom koja odaje impresioniranost i rekao u sebi - imamo nebrušeni dijamant. Od domaće sorte za koju nitko osim fanatika nikada nije čuo, i to iz Smilčića iz zadarskog zaleđa. “Može li bolje?” pomislio sam i osmijeh mi se razvukao preko lica.
Obožavam autohtone sorte, osobito dalmatinske. Ne zato što su hrvatske ili naše, jer jednako su mi drage i srpske i slovenske i talijanske i francuske. Volim ih jer su specifične, unikatne i jer uvijek nose pečat autentičnosti kraja u kojem su ponikle. Kad popijem čašu drnekuše s Hvara, osobito u vidu rosea od “naše” Engleskinje Jo Ahearne, istog se trenutka u mislima transferiram tamo, zamiriše mi Jadran i pred očima mi se ukaže šutljivi i “pomaknuti” hvaranin. Isto je s istarskom malvazijom, skradinskom lasinom, lumbardskim grkom, paškim gegićom, pelješkim dingačem ili konavoskom malvasijom.
Malo je mjesta na svijetu, poput Dalmacije, koja kroz vina mogu dočarati svoju povijest, svoje različitosti i svoje specifičnosti, strancu nevidljive, a nama tako očite. Međutim, autohtonost sama po sebi ne jamči kvalitetu i nažalost imamo nekoliko primjera domaćih vrlo rodnih sorti bez potencijala za napraviti pošteno vino, stoga kada se ukaže nešto ovako dobro kao što je ova svrdlovina, a istovremeno ugroženije od polarnih medvjeda, pozovite prijatelje i susjede na degustaciju. Nek zagrizu u taj intenzivni ravnokotarski crnjak, nek osjete taj sjeverno dalmatinski terroir, živ, čvrst i skoro grub. Iskustvo koje će pružiti svrdlovina neće niti jedno drugo vino na svijetu.
.jpg)
Isto je s drugim dalmatinskim sortama. Paškim gegićem ili svedalmatinskom maraštinom. O njima sad manje govorim jer već puno puta jesam, ali radi se o biserima autentičnosti i čuvarima tradicije koji su istovremeno i više od toga, jer i kvalitetom, a ne samo originalnošću, mogu parirati bilo kome.
FIGURICA SVRDLOVINA 2015., CIJENA: NA UPIT U VINARIJI, OCJENA: 89/100
.jpg)
Ovo je vino koje poslužujete uz večeru, gdje je glavno jelo pečenka, a prilozi razni i bogati. Kao i svi drugi ravnokotarski crnjaci živo je i jako, suprotno mekšim i prezrelim plavcima s juga, stoga s lakoćom prati janjetinu, roštilj i steakove. Miris je začinskog karaktera, na cedar, kožu, klinčić i mediteransko bilje, s nešto primjesa pekmeza od višnje i šljive u pozadini. Okusa izvrsne kvalitete, postojanog i intenzivnog, čvrstih tanina, ali ne prečvrstih, odličnih i živih kiselina, s puno voća u ustima, tragovima slasti na finišu te solidnog trajanja, retrookusa na džem od višnje koji još dugo po ispijanju ostaje na usnama.
BOŠKINAC GEGIĆ 2017., CIJENA: 102 KN (MIVA), OCJENA: 88/100
.jpg)
Gegić kao sorta je vrlo rijetka i k tome još kvalitativno jako varira, jako ovisi o tipu godišta i klimatskim uvjetima u trenutku cvatnje, jer se zbog specifičnosti svog cvijeta puno teže oplođuje od drugih sorti. Godina 2017. je bila jedna od boljih godina za gegić i stoga bi ovo vino trebalo smjestiti u kategoriju ne propustiti ako ste željni doživljaja dobrog i autentičnog vina. Mineralnost je prva riječ koja će vam pasti na pamet kad kušate ovo bijelo vino. Potom dolaze asocijacije na suho mediteransko bilje, agrume, bijelo koštunjičavo voće. Retrookus je slankast, živ i ugodno gorkast. Obavezno konzumirati uz laganiju hranu ili srednje tvrde i ne odveć aromatične sireve.
DUBOKOVIĆ MOJA M 2012., CIJENA: 190 KN (VRUTAK), OCJENA: 91+/100
Duboković radi drugačija vina od ostatka Dalmacije. Kod bijelih voli duge maceracije i dugačka odležavanja, a kod crnih snagu, toplinu i koncentraciju kakve prirodno nude položaji Medvid bod i drugi. Moja M je dobivena od maraštine, ali zapravo nema puno veze s drugim maraštinama i rukatcima. Stilski više sliči maceriranim rebulama Goriških brda i talijanskog Collia i zapravo je izvrstan putokaz kako bi se druge dalmatinske bijele sorte, osim pošipa, mogle razvijati. Ovaj zlatno obojeni nektar je krepak i pun, nevjerojatno živ za dob, slan i kiselkast te slastan i osvježavajuć istovremeno. Svakako ga dekantirajte ga prije konzumacije.