RECENZIJA RESTORANA

NERASKIDIVO VEZANI ZA POLJE I NJEGOVE PLODOVE: Ovo je prva obitelj s kojom je davne 1971. godine započelo restoransko ugostiteljstvo na otoku Rabu!

Vezivanje uzmorskih restorana za ribu čini se sasvim normalnim. Puno je ribara vlasnika restorana ili gazde imaju poseban afinitet spram ribe, pa su osigurali dobre kanale dobave. Takvi su istinski “riblji restorani”.

Feral
Lopar, Otok Rab
051 775 288

Dakako, postoje i oni drugi koji ribu kupuju kao i svaku drugu namirnicu, ali teško da im možete oduzeti taj epitet iako se stubokom razlikuju od ovih “pravih”. Ovaj loparski obiteljski restoran familije Gabrić nešto je sasvim drukčije. Spravljaju i oni ribu i većinu onog što se ulovi u moru, ali kad bi postojala takva klasifikacija, oni bi ipak bili puno više “poljoprivredni restoran” ili “ratarski restoran”. Sva verdura što se ovdje spravlja iz njihova je polja, a glavna im je preokupacija, uz vođenje restorana, uzgoj povrća. Naravno, onda kad je sezona dozrijevanja, a kad nije, snalaze se u nabavi kao i svi drugi.

U svakom slučaju, oni koji su izravno vezani na svoje polje i njegove plodove velika su rijetkost, pa sam se jako začudio kad sam nabasao na takav jedan. Bilo je to još prošle godine, početkom lipnja, a sada sam, baš u punoj sezoni dozrijevanja gotovo svega iz polja, samo ponavljao gradivo, privučen njihovim nespornim odlikama. Oni na polju uzgajaju kaul i zelje, i luk i češnjak, pa pomidore, fažol, brokule, korabu, grah, bamije, tikve... Imaju nekoliko polja, a ja sam bio na vađenju krumpira u jednom manjem, nedaleko od restorana, i odmah taj krumpir i jeo. Inače, Lopar je nadaleko poznat po svom krumpiru i svi mu priznaju da je otočna krumpirova prijestolnica. Jednako je tako na glasu i po rajčici. Oba, vrlo slična cvijeta ovih biljki u grbu su Lopara uokolo portreta njihova najznamenitijeg sumještanina, sv. Marina, kao dokaz koliko se štuju.

Gabrići najviše uzgajaju pomidore i krumpir. Uberu oko dvije tone rajčica, a sa svojih polja iskopaju, ovisno o godini, oko tone i pol krumpira. Gotovo sav potroše u svom restoranu. Nije ni čudo što ga je bilo u svim jelima koje je spravljala Marijana, supruga mladog gazde Nikice, koji je palicu restoranskog vodstava preuzeo od majke Ružice i oca Frana. A oni se pak sada uglavnom bave samo poljima i uzgojem povrća. “Stari” Gabrići su svoj restoran pokrenuli 1971. godine i upravo s njima započinje restoransko ugostiteljstvo u ovom čudesnom mjestu na pješčanoj punti otoka Raba. Krumpir sam ovdje jeo na valjda sve moguće načine. Prvo narezan na sitne kockice, kuhan sa sipom, kao varijanta guste juhe. Raritetno i jako fino.

Onda u drugom jelu, isto “na žlicu”, gdje je bio diskretna pratnja zelenčiću ili fažoliću. Ova vrsta zelene soje gaji se, kako tvrde, samo na otoku Rabu i obožavano je jelo, pa se može kupiti i u trgovinama koje ga otkupljuju od domaćih poljoprivrednika, baš zbog ove fame koju ima na otoku. (Još im je endemski i loparčić, grah vrlo sitna zrna.) Kao glavno jelo, zapravo nekoliko njih, krumpir je bio samo pratnja, no čak u četiri varijante. Pole od krumpira sa i bez slanih srdela zapečenih na njima, poprečno rezan, pa pržen kao krokete. A bili su pratnja još jednoj uzdanici ovdašnjeg svakodnevnog blagovanja. Na Rabu jako štuju hobotnicu, odnosno, u lokalnom govoru, štoklja. Ovog glavonošca masovno suše i zimi režu na tanke fete, pa peku s jajima kao kajganu. Jedu ga na sve moguće načine, slično kao i na susjednim otocima gdje štokalj ima samo nešto manju popularnost. Ovdje je bio u tri izvedbe. Prva jako izazovna – polpeta iliti pljeskavica od štoklja, pomiješana sa škampima. Senzacija od mljevenih finoća, pa još i pohanih. Štokalj je bio i kao klasična polpeta pečena na tavi, ali potpuno bez veziva tako da je u prvom planu bilo meso hobotnice.

Treća izvedba bila je vizualno najatraktivnija, a finoćom okusa ništa nije zaostajala. Deblji dijelovi kraka uzduž su prerezani pa punjeni jajima, lukom i začinima. Kad se to zajedno speklo, jeo sam stvarnu senzaciju domišljate šefice koja je, vjerujem, željela pokazati kako se može interpretirati jedno klasično otočno jelo. Knedli od šljiva, za kraj, pretpostavljam da već znate, bili su od krumpirova tijesta. A od čega bi drugog? Klasičnom teku dodan je preljev od mariniranih pasiranih šljiva u mirodijama i alkoholu pa prije serviranja pomiješan s mljevenim orasima. Nije sve u poljoprivredi. Nešto je i u kuharskom umijeću!

KATEGORIJA RESTORANA: Tradicionalni restoran

HRANA: 8/10

USLUGA: 8/10

AMBIJENT: 8/10

Za ovaj restoran glasujte OVDJE!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. travanj 2024 19:45