Jasno je da mu je istančan ukus za gastronomske ekspertize bio istreniran po obiteljskoj crti, ali kuharska karijera nije bila od početka izbor Andreja Barbierija. Frane Barbieri, otac Andreja i njegova polubrata Veljka, nije bio samo jedan od najvećih jugoslavenskih i hrvatskih urednika i novinara, nego i prvorazredni kulinarski znalac. Andrej Barbieri studirao je filozofiju i komunikologiju, ali kuhanje je ipak preraslo iz hobija u njegov životni poziv. I dobro da jest, jer i kolege i prijatelji o Andreju Barbieriju govore samo u superlativima i kao o čovjeku i kao chefu.
Jednom prilikom je David Skoko, također naš vrlo poznat chef, rekao za Barbierija kako poznavanje njegova lika i djela spada u opću kulturu. I doista je tako. On je bio hodajuća enciklopedija s briljantnim smislom za humor, zaraznim osmijehom i energijom koja je prštala na sve strane.
Đir po Mediteranu i povratak u Volosko
“Inficiran” gastronomijom još u dječačkim danima na kraju joj se i potpuno posvećuje. Devedesetih je boravio u Italiji gdje je i stekao prva kuharska iskustva, a kasnije ih je nastavio skupljati po cijelom Mediteranu, u Grčkoj, na Siciliji, u Egiptu i brojnim drugim zemljama. Barbieri je vodio brojne kuhinje, a njegovi počeci po dolasku iz inozemstva vežu se uz Volosko. Andrej je odigrao ključnu ulogu u podizanju Tramerke, male konobice koja je dobila ime po nenaseljenom otočiću u zadarskom arhipelagu. Gastronomsku priču posložio je na sebi svojstven način, a brojna jela profilirala su se u klasike poput vološćanske gregade, tartara od palamide, pršuta od tune i, recimo, pečene hobe prethodno marinirane u tamnom pivu. Simpatična, šarmantna i nenametljiva konoba bila je, i još uvijek jest, Skalinada. I ondje je Andrej Barbieri, oko 2012. godine, upregnuo svoj talent te je dopadljivo kultno okupljalište iz 1983. dobilo novi sjaj.
Zlatno doba
Nakon toga Barbieri ubacuje u višu brzinu i postaje alfa i omega opatijske stare dame Bevande. Ondje je proživljavao zlatno doba svoje kulinarske karijere. Uz poštovanje prema svakoj namirnici, puristički im pristupiti i udahnuti im svoju kreativu i iskustvo, e to ne može svatko. Jedno od kultnih Barbierijevih jela zasigurno je marinirani rep škampa na grilanoj skuti. Škampe je najviše volio upravo takve. Bez maske. Sirove, marinirane s nekoliko kapi limuna i malo maslinova ulja. Morske okuse znao je kombinirati i s guščjom jetrom, točnije torchonom, što je ujedno i kompleksnija varijanta paštete od jetrica koja je u njegovu slučaju bila smrznuta, a topila se na vrućoj tjestenini. Ovo su samo neka od jela, a još je cijeli niz takvih koja moraju ostati zabilježena i otrgnuta iz ralja zaborava.
Istovremeno, 2014. godine u Rijeci preuzeo je prostor kultne Zlatne školjke u neposrednoj blizini riječkog Palacha, koju pretvara u urbani bistro dojmljivog interijera koji je uređen po njegovim zamislima. Novim rješenjima u interijeru vratio se izvornom dizajnu iz 1939. godine. Istovremeno predvidio je nadolazeće trendove koji će tek obilježiti hrvatsko ugostiteljstvo. Rijeci je upravo takvo nešto trebalo. Tada je osmislio pet jela koja su izražavala njegovu osobnost, mediteranski duh i upućenost u kulinarske spoznaje.
Zagrebački izazov
Iako je beskonačno volio Kvarner, nakon Bevande i Conce d’Oro ipak odlazi u Zagreb gdje preuzima prostor nekadašnjeg Takenoka i otvara zajedno s Franom Barbierijem - Barbieri’s. Bilo je to vjerojatno najiščekivanije otvorenje lokala u 2017. godini. Osnovna ideja bila je da to bude mjesto gdje će ljudi rado doći na dobar koktel, čašu vina, cicchettu (mali zalogaj) ili neko konkretnije jelo, a vikendom će, kao malo koji restoran u gradu, biti otvoren do 2 sata ujutro. Iako je scenu, poslovanje i namirnicu imao u malom prstu, Zagreb je smatrao velikim izazovom. Želio je od Barbieri’sa stvoriti pristupačno mjesto, ne adresu na kojoj se očekuje isključivo služena večera.
Put na istok
Negdje ljeta iste godine počelo se šuškati kako Barbieri odlazi u Katar što se naposljetku pokazalo istinitim: u Dohi je otvorio prvi hrvatski restoran Quavanna gdje je radio kao chef konzultant što je bio i njegov posljednji veliki projekt. Osim brojnih angažmana u restoranskim i hotelskim kuhinjama, Barbieri je široj javnosti bio poznat kao član žirija kulinarskog showa “Masterchef”.
Priča o Andreju teško se može svesti na nekoliko rečenica, prije bi trebali biti ispisani tomovi knjiga. On sam se odmetnuo od kuće ne dočekavši ni punoljetnost. Mediteranske i sjeverne europske granice prelazio je jednu za drugom. U početku je radio u noćnim klubovima. Do izazova kuhinje došao je preko vinskih karti. U restoran bi se zaputio, kako je sam govorio, kada se uvjeri da su u ponudi dobra vina. Tek je potom počeo uočavati kako jela mogu očarati jednako kao i vina. Kreacije kuharskih zvijezda postale su mu nova opsesija. Morao je proniknuti u njihovu magiju, objasnio je jednom prilikom.
Ipak, izmoren tempom uspješnog ugostiteljstva prije desetak godina iz svijeta vratio u opuštenost sjenovitih kaleta Voloskog, Andrej je razmišljao o laganom uronjavanju u mirovinu. Ali svi koji su poznavali ovog velikog dobrog duha i bar jednom svjedočili njegovom nasmijanom licu znali su kako smirivanje i nema prevelike veze s istinom. Njegovi zdravstveni problemi pratili su ga dugo godina, ali uspješno je odolijevao svakoj bitci na kraju koje bi često znao reći: - Okej, i ovo smo riješili, idemo dalje! -