ONAJ TKO VOLI BARANJSKI SALAŠ, SOKAK I VINSKE PODRUME, OVDJE TREBA DOĆI JESTI: "Ja sam se u ovaj restoran na obali Drave zaljubio od prve."

Prije dvije i pol godine kazališnim poslom boravio sam u Osijeku, uz uglavnom vikend prekide, dva mjeseca. Dovoljno dugo da osjetite bilo grada, pogotovu što je osim rodnog Zagreba i polurodnog Malog Lošinja Osijek treći grad u kojem se osjećam kao doma. U njemu sam od osamdesetih proveo, kad se zbroje svi mjeseci, a nekad su bila i četiri u kontinuitetu, više od dvije godine. I više nego dovoljno ne samo da steknem dojam o recentnoj restoranskoj sceni grada i okolice već i da saznam mnogo o njenoj povijesti. Ono što me jako obradovalo za nedavnog dvodnevnog boravka je vidno poboljšanje općeg izgleda grada i atmosfere u njemu. Očito je bolje održavan.

Emica Elvedji / HANZA MEDIA

Od fasada do parkova sve je uređenije i ljepše, a živo je i na ugostiteljskoj sceni. Nekoliko dobro uređenih kafića i barova po meandrima razgranate gradske pješačke zone Donjeg grada izvuklo je i mlado i staro iz kuća pa je sve živnulo. Otvorio se i jedan novi reprezentativan restoran, Muzej okusa, u lijepom prostoru na rubu nekadašnjeg Gradskog vrta, etablirao se, proširio i podebljao novim idejama svoj jelovnik odličan American bar... O njima i odličnoj kuhinji restorana u hotelu Osijek drugom prilikom, a ovaj put o jednom koji već jako dobro poznajem od prije i o kojem ste imali priliku čitati u ovom prilogu. Kad u restoran u nekom gradu, a nije onaj u kojem stalno živite, zalazite više-manje svaki put kad se u njemu zateknete, očito je nekako da vam je taj jedan od favorita.

Ja sam se u Lumiere restoran, u podrumu kina Urania uz samu dravsku obalu, zaljubio od prve. Nevelik prostor jako su dobro uredili, iako prevladavaju citati koje susrećeš i u nas i po svijetu - cjepanice u staklenoj vitrini, vodenom kredom ispisan jelovnik i aduti kuhinje, masivni drveni stolovi samo s podlošcima na njima, dizajnerske lampe, povelike folije po zidovima s crnobijelim fotografijama glumaca iz svima znanih filmskih remek-djela (to u posvetu kinu ispod kojeg se nalazi i logičnom i dobro izabranom imenu restorana). Ima tu i nešto zelenila u pitarima, a sve zajedno za jako dobar dojam i toliko ugodnu atmosferu da kad pojedeš i nemaš potrebu odavde. Novost je usred restorana staklom oivičen dio za kuhanje azijskih jela. Prije sam ovdje jeo ono što ti valjda prvo na pamet padne kad si uz Dravu, jako dobro pečenog smuđa, pa onda odličan bečki šnicl koji se kako valja prelijevao preko ruba tanjura, više u počast u osječkim restoranima zanemarene bogate tradicije bečko-peštanske kuhinje koju su mi nudili osječki prijatelji u njihovim domovima.

Bilo je tu još i brusketa i juha i raznih tjestenina i jako dobro pečenog mesa, pa sam valjda sa sjećanjem na njega kao glavno jelo prije koji tjedan naručio upravo mesni tanjur. No, krenimo redom. Bio sam u društvu osječke prijateljice, velike poznavateljice gastronomije kraja, pogotovo baranjskih salaša, sokaka i vinskih podruma i njihovih sve boljih vina, pa sam mogao probati i njena jela. Počeli smo s dimljenom pastrvom na perima trovrsne salate i jedne cherry rajčice, ponekom kalamata otkoštenom maslinom i s malo crvenog luka povrh ribe. Jako dobro, a pohvalno je što pastrvu, kako mi je priopćio konobar, dime sami. Kao drugo predjelo stigla nam je gusja pašteta. Sa slojem masti po vrhu, ulijeva ti povjerenje. Začinjena taman toliko da osjetiš njen izvorni okus. Po vrhu su obilato pometali klice graška, a servirali su je uz prepečenu pogaču. Dobra ideja! Prijateljica je sa spomenute, wok “stanice” naručila teriyaki piletinu koja je došla u pratnji obilato na julienne narezanih mrkvi i tikvice, pa još sve posuto tanko rezanim zelenim dijelom mladog luka i sezamom.

Kuhar je bio smjeran i pouzdao se samo u teriyaki umak, i dobro je učinio jer mu je jelo bilo jako ukusno. U potvrdu da znaju s mesom, moje je bilo mekano k’o putar. A kako i ne bi. Imali su komad filea divljeg praščića i stvarno bi bilo svetogrđe prepeći ga. Dali su mi ga s kroketima, rijetkim a toliko podatnim prilogom, i s jako atraktivnom brokulom formiranom u kanelone, pa punjenim sirom i sve još zapečeno. U podlozi tamni demi glace. Sve bez puno pretjerivanja, “čisto”, jednostavno i jako ukusno. Jednostavna formula za dobar restoran.