Stari Melin nije u centru Zagreba, a i ja znam krivo pomisliti da se sve bitno na restoranskoj sceni događa u centru. Drugi vjerojatan razlog jest da taj tip restorana, dakle tradicionalni, nije u žiži interesa prvenstveno snobova i ljudi s iskvarenim poimanjem okoline, a još više zbog neznalica koje sve više zagušuju okoliš trivijalijama, pa je jako otežana mogućnost da dođeš do kvalitetne, prirodne i teku ugodne informacije.
Da nema dva normalna, draga mlađahna prijatelja koji očito znaju izabrati dobro mjesto za fino blagovanje, tko zna koliko bi mi dugo ovaj pažnje vrijedan restoran ostao nepoznat. Bračni par uspješnih četrdesetgodišnjaka odveo me je tako u Gornji Stenjevec i otkrio mi jedan jako dobar restoranski pogon koji već petu godinu zaredom brodi kroz ove naše ugostiteljske neprilike. A baš takav tip vrlo tradicionalnog restorana, bolje rečeno tradicionalne kuhinje, meni bi kao bezrezervnom štovatelju tradicije trebao biti u fokusu, a evo, nije bio sve do subote, prije tjedan dana.
Melin je mlin. U funkciji je, i to već četvrto stoljeće. (Za zamijesiti njihov sjajan kruh i tjestenine vlasnici restorana povremeno ga stavljaju u pogon, tako mi je bar rekao konobar, jedan od dosta brojne i jako profesionalne ekipe.) Dakle, restoran je na potoku, jednom od onih brojnih koji se sa Sljemena slijevaju u Savu pa stalno čujete šum vode, što je već samo po sebi atrakcija, jednako kao i veliki razvedeni prostor sa stolovima doslovce u šumi. Veći je dio natkriven, no nad mnogima su samo krošnje stabala.
Unutrašnjost restorana je sasvim rustikalna, prepuna seoskih artefakata. Stenjevec, danas gradska četvrt, samo je jedno od sela koje je progutao grad, pa je sve što je tu izloženo ili obješeno još do ne tako davno bilo itekako u svakodnevnoj funkciji. Nad tim “izložbenim” prostorom u restoranu s dva, tri stola i velikim šankom iza kojeg je kuhinja, otvoreno je potkrovlje. Na katu je zapravo glavni, dosta veliki unutrašnji prostor restorana.
Naglasak jelovnika je na jelima zagrebačke kuhinje i uopće na onima na koja se, najviše vikendom, tradicionalno “ide”. Ne znam što među svim tim finim juhama, pečenjima ispod peke, jelima od divljači, s ražnja i s roštilja imaju tražiti istarski fuži u umaku od tartufa ili zeleni široki rezanci s mesom jadranskih kozica, ali očito je da su takve stvari u modi pa su, vođeni tržištem, malo proširili “ponudu”.
Mi smo jeli same klasike, i to sve iz pećnice (doduše jelovnik kaže iz “krušne peći”). Nakon sasvim pristojne juhe od vrganja, iako kuhane samo sa sušenim prahom, najbolje je naručila prijateljeva supruga - pečenu janjetinu. Onakva kakva je sada, kad su janjci poodrasli, treba biti samo besprijekorno ispečena i dovoljno nasoljena. I bila je, k tome i jako ukusna.
Prijatelj je naručio mariniranu teleću lopaticu. Krto, no ne presuho meso, preliveno s malo safta. Pomalo “dijetno” naizgled, ali okusom raskošno. Moj svinjski vrat špikan mrkvom i špekom preliven saftom od pečenja bio je besprijekorno spravljen, mekan, sočan i toliko fin da pita još. Uz sve smo naručili pečeni krumpir iz pečenice i grilano povrće (uglavnom šampinjoni i paprika). Spravili su ga kako valja.
Štrudla od jabuka na kraju, koju serviraju s kremom od vanilije, jedna je od boljih u ovakvom tipu restorana. Uz vrlo pristupačne cijene, svakako se zbog ovog stenjevečkog restoranskog klasika treba zaputiti do periferije.