Ovo vinsko natjecanje ozbiljan je posao, govorio sam sebi kad sam deseti put u karijeri prekoračio prag londonskog International Wine Challengea (IWC). Sjeti se, pij stalno puno vode, vjeruj svom nepcu i zaboravi na telefon sljedećih tjedan dana. Na zidu iznad recepcije dočekao me natpis IWC 2020 – Rigorous, Impartial, Influental (rigorozni, nepristrani i utjecajni), koji nas sve podsjeća na temelje na kojima počiva ovo natjecanje, a u dvorani pod tribinama londonskog kriket stadiona Kia Oval puno poznatih i prijateljskih lica, pristiglih iz raznih krajeva svijeta, od Brazila i SAD-a do Japana i Kine.
S njima ću idućih tjedan dana razmjenjivati mišljenje o stotinjak vina dnevno, kolika nam je standardna norma. Glavnina sudaca je ipak domaća, iz Ujedinjenog Kraljevstva - u panelu od pet sudaca koliko treba da bi se ocijenilo jedno vino prosječno su dva lokalca i tri stranca. Prošla mi je kroz glavu i slika iz 2011., mog prvog dolaska na IWC i treme koje se nisam mogao otarasiti. Prizor je bio sličan, ljudi većinom isti, samo što tada nisam poznavao baš nikog.
Poziv za sudjelovanje u natjecanju pristigao je ranije te godine od osobe s kojom sam, ne znajući tko je, imao prilike kušati vina i kojoj su se svidjele moje kušačke sposobnosti, a poklopilo se da je baš tada IWC želio poboljšati zastupljenost stranih sudaca. Treme se nisam mogao riješiti jer sam znao s kojim ću imenima dijeliti mišljenje. Radilo se o ljudima iz čijih sam knjiga učio, kao što je Oz Clarke, ili o ljudima s ogromnim renomeom u svijetu vina kao što su Charles Metcalfe, osnivač natjecanja, zatim Peter McCombie, Jamie Goode, Tim Atkin i drugi.
Na kraju svog prvog nastupa te 2011., nakon dva puna tjedna intenzivnog cjelodnevnog rada, znao sam da sam na dobrom mjestu i da ću još neko vrijeme tu sigurno ostati, jer nigdje se drugdje na svijetu vinskim kušačima poput mene ne pružaju ovakve prilike. Naime, IWC ima poseban model ocjenjivanja koji vinu omogućava maksimalnu nepristranost, a sucu ocjenjivaču kontinuirano učenje. Neka natjecanja imaju specijalističke panele u kojima se kao sudac bavite samo jednom regijom, na nekim ocjenjujete vina također iz cijelog svijeta, ali ne znate odakle su do objave rezultata, a samo IWC ima model po kojem suci znaju regiju, sortu i godište vina, a da pritom svaki slijed dolazi iz druge regije, s naizmjeničnim sljedovima crnih i bijelih vina.
.jpeg)
Na taj način stalne izmjene regija, stilova, boja i tipova vina tijekom dana omogućuju da kod sudaca ne dođe do zamora osjetila, jer kad bi sudac trebao iskušati recimo pedesetak argentinskih malbeca u jednom prijepodnevu, koji su snažna i tanična vina, već nakon petnaestog, a ne pedesetog uzorka, došlo bi do zamora osjetila i pitanje je koliko bi rezultati na kraju bili kvalitetni.
S druge strane, dobivanjem informacije kušate li recimo sauvignon iz Marlborougha na Novom Zelandu ili Pouilly Fumea u Francuskoj, u stanju ste smjestiti vino u kontekst terroira i ocijeniti ga u skladu s tim, kvalitetnije. Ključni dio kvalitete IWC-ova natjecanja dolazi ipak s opetovanim kušanjem i silnom kontrolom, koju nisam susreo ni na jednom drugom natjecanju. Svako se vino kuša najmanje dva puta, prosječno tri puta, a ponekad i pet, šest puta.
Prvi je ciklus kušanja selekcijski, na kojem se razdvajaju potencijalne medalje od nemedalja. Svako vino koje panel odbaci u zonu vina bez medalje ponovno kušaju supredsjedatelji natjecanja, sedmeročlana komisija najiskusnijih ocjenjivača, te, pronađu li grešku, odnosno zaključe li da neko vino ipak zavređuje medalju, vraćaju ga u drugi tjedan.
Tada sva vina iz zone medalja ponovno kuša drugi panel i ponovno svaku medalju kontrolira jedan predstavnik sedmeročlane komisije. Sve zlatne medalje idu u pripetavanje i ponovno ih kušaju svi supredsjedatelji i onda se među njima biraju trofeji, to jest najbolji od najboljih po kategorijama. Posljedica tog modela jest da IWC dodjeljuje malo zlatnih medalja i da ostale njihove medalje, a tu su još srebrna, brončana i preporuka (Commended) imaju vrijednost i težinu na tržištu. Od oko 14.000 uzoraka ocijenjenih u dvije tranše u studenome i travnju stotinjak je hrvatskih i dobitnicima treba čestitati na svakom tipu medalje koja je osvojena na ovom najstrožem ocjenjivanju na svijetu i u takvoj golemoj konkurenciji.