Desetak minuta od žamora s gradskih korčulanskih ulica, milju i pol u smjeru “eto samo tamo preko puta” smjestio se Vrnik. Nekad je taj otočić itekako disao punim plućima, i to velikim dijelom zahvaljujući kamenu koji ovdje gotovo da utjelovljuje status živog bića. Ova masa gustog, snježnobijelog vapnenca, koji se u samoj svojoj srži lišava i fosilnih školjaka da bi mu jezgru tvorio čisti kalcijev karbonat, i danas živi razbacan u najslavnijim građevinama na svijetu poput istanbulske Aje Sofije, Bijele kuće, budimpeštanskog Parlamenta.
Mistična je ta veza čovjeka i kamena, sudar te prolaznosti i vječnosti na malom otoku gdje je egzistirala škola u koju su klesari slali djecu kako ih trgovci ne bi prevarili u preprodaji tog dragocjenog kamena. Posljednji đak išetao je iz škole prije pedeset godina, danas je na službenom popisu dvoje ljudi, ali je zime ovdje prekrižio i posljednji klesarski majstor sa suprugom. Ipak, Vrnik je živnuo. Stara škola ove je godine obnovljena pod supervizijom Pere Lozice i pretvorena u Vrnik Arts Club koji danas ima višestruku namjenu. Naime, u samom potkrovlju smještena su luksuzno opremljena dva suita, niže je umjetnička galerija gdje se mogu vidjeti radovi Charlesa Billicha te učionica renovirana u izvornom obliku gdje možete pokušati pisati galebljim perom i ribljom kosti jer je bilo nemoguće na otoku nabaviti gusja pera.
Sama potraga za adekvatnom ribljom kosti trajala je tri godine, s obzirom na to da su vrlo krhke i lako pucaju, te nažalost nismo uspjeli saznati više podataka. U prizemlju škole smještena je suvenirnica u kojoj su izložena djela mnogih hrvatskih kreativaca, poput likovnih ostvarenja Stipe Nobila i Ane Kolege, proizvoda brenda Štraca, šalica Terra (Tee Radić) i drugih. Osim suvenirnice, ovdje je i nama najzanimljiviji kutak, a to je kuhinja istoimenog restorana. Nakon kratkog obilaska i hladne čaše pjenušca zavirili smo u odaje chefa Darka Vlašića koji je baš ispekao novu turu focaccie.
Lokalno i domaće
- Kad krećemo? Sad nam baš dolazi Gudac sa sabljarkom pa možemo krenuti s jelima prije obrade - napomenuo je Darko koji sa chefom Igorom Gudcem predvodi tim restorana Vrnik Arts Club.
I tako je krenulo: gof u japanskoj marinadi sušen kao pršut dodatno obogaćen uljem od kozica dobivenim od bisquea, uljem od bora i ukiseljenim đumbirom. Hobotnica, prvo kuhana, zatim confitirana u dubokoj masnoći na kremi od pečenog batata, grilana paprika i domaći ajvar koji su radili od čili papričica. Baš dobro!
Gof u japanskoj marinadi sušen kao pršut dodatno obogaćen uljem od kozica dobivenim od bisquea, uljem od bora i ukiseljenim đumbirom
Hobotnica, prvo kuhana, zatim confitirana u dubokoj masnoći na kremi od pečenog batata, grilana paprika i domaći ajvar koji su radili od čili papričica
Što se tiče namirnica, nabavu su pokrili mrežom već uigranih dobavljača, s tim da im riba, naravno, dolazi od lokalnih ribara, a meso (teletina i janjetina) iz žumberačke mesnice Neno. Janjetinu pripremaju otkoštenu sa začinskim travama koju prvo kuhaju šest sati na 130°C, a zatim dovršavaju na grilu s maslacem uz karameliziranu mrkvu i kremu od celera.
Otkoštena janjetina sa začinskim travama
“Najviše mi smeta kad gost ode gladan iz restorana i to sam si rekao da ovdje neće biti slučaj!” rekao nam je Darko. Svoj kulinarski put započinje u zagrebačkoj Trilogiji 2012. godine, nakon koje odlazi u Takenoko, Amelie, Takenoko, Duck, Pod zidom i još neke druge lokale gdje dodatno usavršava svoje znanje. Ljubav prema kuhanju pokazao je još kao klinac dolaskom u Kutinu.
“U slastičarnici mojih kumova radio je jedan djed s kojim sam znao odlaziti u nabavu domaćeg sira i jaja, a znao bih se daviti u njihovim kiflicama sa šunkom i sirom!” prisjeća se Darko. Tako nekako je to krenulo, iako je njegova prva ljubav zapravo glazba. Završio je osnovnu i srednju glazbenu školu, završio naobrazbu za glazbenog producenta i solo pjevanje pa pjevao u klapi tri godine. “Shvatio sam da ne mogu živjeti od glazbe i da konačno moram prionuti na posao koji će mi plaćati račune i tako nekako sam završio na prekvalifikaciji u klupi s Matijom Bogdanom i Vedranom Stojancem!” kroz smijeh nam govori Darko.
Crno prhko tijesto s domaćim sladoledom od dinje i komadićima pancete
Privatno je glazba ostala važan dio njegova života, ali kaže, voli to što radi. Iako slaže ludorije na tanjuru, najveći osmijeh na lice izmami mu dobar kebab i burek ujutro. Želja mu je, kaže, doći sljedeće godine na Vrnik s jačim timom i dići cijelu priču na višu razinu. Budući da je upravo došla svježa sabljarka, Darko nam je pripremio ceviche (vrsta jela od sirove ribe, karakterističnog za Latinsku Ameriku i začinjenog sokom citrusa, primjerice limuna, naranči, limete) u njegovoj režiji s ukiseljenim đumbirom i malo meda, dok si u pozadini već mogao razabrati neko komešanje zbog dolaska velikih sabljarki koje su težile više od 40 kilograma.
Za obradu ovakvih kapitalaca obično je zadužen chef Igor Gudac koji je dobar dio znanja oko filetiranja usvojio od Davida Skoke (dok je on njemu uzvratio tehnikama tranširanja i pripreme svinje na sve moguće načine). Tako smo ga pronašli prikačenog za veliku radnu površinu kako kirurški preciznim potezima i s velikom lakoćom pretvara svjež ulov u lijepe komade čisto obrađenog mesa.
Ovo je mjesto gdje je lako zaboraviti na vrijeme. Cvrčanje cvrčaka, šum mora i snažan miris bora lako nagovore posjetitelja da ostane još malo dulje. Ovdje nema automobila pa je tišina glasna, palo mi je na pamet dok sam žlicom lomila crno prhko tijesto s orasima i ledeno osvježavajući sladoled od dinje. Možete doći taksi brodićem koji će vas stajati 80 kuna u oba smjera, ali za ovo mjesto ostavite cijeli dan. Nemojte žuriti. Počastite se porcijom domaćih gnuda i čašom dobrog vina. Ponesite lubenicu. Otvorite je na plaži i sačekajte zalazak Sunca. Slušajte tišinu i udahnite Vrnik punim plućima. Lijepo je.