Restoran Ribnjak
Stjepana Radića 1, Ribnjak, Breznica Našička
031/607006
Riječ je o Našičkim ribnjacima, velikom području umjetnih jezera u kojem se uzgaja riba, pa onda još i poljoprivrednom gospodarstvu, tvornici stočne hrane i farmama na kojima se tove mesna goveda. Potonje je disperzirano u bližoj okolici, no ribnjak je zadržao upravo onakav oblik i sve elemente proizvodnje kakve su sredinom pedesetih zamislili socijalistički planeri. Uz njega su čak podigli i selo i nazvali ga Ribnjak. U njemu, kao i prije, i danas očito žive radnici koji se bave ribom, njenim hranjenjem i izlovom. To je samo nekoliko kuća uz obližnje selo Breznica i grad Našice, koji se nalaze južno od Ribnjaka.
Svu tu povijest i ne bih mogao tako dobro shvatiti da kombinat nema i svoj restoran, a na katu poviše i sobe, pa ima i funkciju pansiona. Vjerujem da se ovdje i kuha za radnike, pa se može shvatiti kako restoran funkcionira, jer tu i ne može biti nešto previše prometa, osim vikendom.
Ja sam ovdje došao jesti u nedjelju u podne i već je bio zauzet jedan stol, a kad sam sat i pol kasnije odlazio, očito popularan restoran u koji se stiže kao u kakvo izletište bio je pun. Zapravo je odlično da sam stigao tako rano jer sam u miru mogao pogledati svu silu crno-bijelih fotografija koje su objesili po zidovima. Imaju “umjetnički” i dokumentarni karakter i gledajući ih shvatiš gdje se točno nalaziš i kako je to s ribnjakom bilo. Naime, sve su fotografirane koncem pedesetih godina prošloga stoljeća i bilježe sve poslove vezane uz uzgoj ribe. Jako dojmljivo i informativno, pogotovo za nekog tko o tovu slatkovodne ribe zna vrlo malo. K tome su šanci ribnjaka visoki po nekoliko metara i ne znaš što je “gore”.
U svakom slučaju, tijekom desetminutne vožnje uz ribnjak do restorana, uspoređujući viđeno s fotografijama, da se zaključiti da se ovdje gotovo ništa nije promijenilo. Kuća s restoranom izvana malo podsjeća na talijanske majure. Uz nju je dograđen ostakljeni prostor, koji očito računa na neke svadbe ili slične proslave, a kroz njega se ulazi na glavna vrata nevelikog restorana od tri spojena prostora. Zadnje uređenje restorana u rustikalnom stilu mora da je bilo koncem osamdesetih, tako da već stolovi i stolci od punog drva, zastori na prozorima i lusteri podsjećaju na iz nepoznatih razloga omraženi društveni poredak. Takva doza samoupravljačkog ugostiteljstva jasno se da iščitati i iz jelovnika.
Kuhari školovani u školi učenika u privredi dali su mu snažan pečat, no nije to ništa loše. Ovdje se kuha “starinski”, po svim uzusima profesionalne kuhinje kakva je vladala i ne tako davno. Prvo jelo koje sam naručio kreativno je onoliko koliko je kuharski um navikao na “slavonski odrezak”, koji je u Zagrebu “zagrebački”, sebi vjerojatno dozvolio pomak, pa ribu puni sirom i šunkom. Bio je to som, izgledom kakve piroške, dakle meso soma umotano u valjak pomiješano sa šunkom rezanom na komadiće i neki topljivi sir, sve panirano pa prženo u dubokom ulju. Uz “punjenog soma” servirali su, nažalost, kupovni tartar umak. Sasvim ukusno jelo iako bi sigurno bilo uspješnije da je chef posegnuo za slavonskom gastronomskom baštinom pa ga punio nekim domaćim sirom i istom takvom šunkom ili kakvom kobasom, a ne bi bila na odmet ni kulenova seka. Mislim da bi mu rezultat bio kudikamo efektniji.
Drugo jelo koje sam naručio bila su pačja prsa pečena na roštilju. Pataka ovdje ima koliko hoćete i vjerojatno su kolateralne žrtve uzgoja riba kojima se, siguran sam, maksimalno žele častiti. Da nisu iz uzgoja, potvrdilo je i njihovo kompaktno meso, doduše samo malo prepečeno, a inače jako, jako ukusno. Obilatu porciju od čak dva prsišta poslužili su s pireom od graška. Skuhali su ga na povrtnom temeljcu, pa je ovaj vrlo rijedak prilog neprivlačna izgleda bio sasvim ukusan. Još je bolje bilo povrće julienne, samo zeru predugo dinstano. Aranžman jela s lupinom rajčice rezanom da “glumi” ružu, besprijekorne uniforme vrlo profesionalnih konobara u lajbekima, sve u potvrdu da ih je pregazilo vrijeme, meni je sve to djelovalo simpatično i siguran sam da nam treba i takvo ugostiteljstvo, samo da ga u kuharskoj izvedbi malo poboljšaju.
No ima tu i jedno iznenađenje. Na ulazu te dočeka vitrina za suho zrenje sa svim mogućim mesnim rasjecima. Najme, ovdje nude desetak steakova od mesa s njihove farme, pa je to još jedan razlog zašto mi valja ponoviti dolazak u Ribnjak.
KATEGORIJA RESTORANA: Tradicionalni restoran
HRANA: 7/10
USLUGA: 8/10
AMBIJENT: 6/10