Gledao sam je više puta kako spretno upravo satire oklop školjke priljubljene na stijenu ili podvodni dio kakva mola u luci. Nije onda nikakvo čudo da su joj se stonske dagnje i kamenice koje rastu nanizane jedna poviše druge posebno omilile. Vjerujem da joj prizor pod morem izgleda kao kakva najbogatija trpeza.
Jednom kad su dovde doplivale i shvatile kakva je to poslastica pred njima ponuđena kao na pladnju, i da ne moraju plivati miljama kako bi našle kojeg školjkaša, sasvim je razumljivo da im je Malostonski zaljev postao najomiljenija jadranska vala. Ne znajući za sve marketinške epitete o afrodizijačkim svojstvima i bjelančevinastoj bombi beskrajno zdravoj za organizam kojima ovdašnji uzgajivači propagiraju svoje kamenice, orada - koju ovdje zovu ovrata - nepogrešivo dobro zna da joj je ovdje hrane u izobilju. Stonski školjkari trpe od ovog morskog predatora, kojemu se oduvijek tepalo da ima najcjenjenije meso, goleme štete.
Ova uvijek jako cijenjena riba, koja se u ne tako davnoj prošlosti obavezno spremala za poklon doktoru, fiškalu ili župniku, zadnjih je desetak godina malostonskim školjkarima prisjela. Ne da je mrze, nego na spomen njezina imena svi odreda iskolače oči i već im je godinama ona najveći neprijatelj. A kako i ne bi. One, lukavice, u predatorski napad kreću noću, i to u jatima, kada zna stradati i desetak tona školjki! Prvo se goste dagnjama koje se uzgajaju na vanjskim stranama jednog pergolara, a onda kreću na kamenice. Prvo one manje, do godinu dana starosti, čiju je ljušturu lakše satrti, dok se onima najvećima, koje su pune mesa, pogotovu sada u stađunu kad su kamenice najfinije, goste najveći primjerci ove zlaćane ribe velike mesnate njuške. Klasični (starinski) pergolari su kvadratičnog oblika oivičeni drvenim trupcima zabodenim u morsko dno.
Spojeni su letvama o koje su obješeni konopi na koje se pričvrste kamenice, koje se kako rastu i postaju veće moraju ponovno cementom pričvršćivati za konope. Mukotrpan dvogodišnji posao koji sasvim opravdava svaku kunu njene cijene. Moderniji način koji pomalo potiskuje stare pergolare je sličan, samo umjesto drvenih pergolara konope ovjese o velike bove koje su za dno pričvršćene na betonske blokove. Dagnje se pak uzgajaju u mrežastim valjcima ili plastičnim košarama. I kamenicama i dagnjama prije vješanja na pergolare predstoji šestomjesečni uzgoj ličinki, sve do malene školjke, koji se odvija u zaštićenim bazenima. Iako komarče svoj plijen sporadično napadaju cijele godine, najveća su pošast od ožujka do kraja svibnja kad kroz kanal u Malostonski zaljev doplivaju velika jata i ostanu u kanalu. Krajem rujna one izlaze iz kanala u potrazi za mjestima gdje se mrijeste - uz sjevernu obalu Pelješca pa sve do Istre.
Tada se duž cijele naše strane jadranske obale one najbolje love. Da bi koliko-toliko smanjili štetu svog truda, školjkari Malog Stona neprekidno nastoje zaštititi pergolare, loveći orade mrežama, parangalima i svim ostalim dopuštenim ribarskim alatima.
Obitelj Ficović, vlasnici seoskog gospodarstva čiji je dio i uzgoj kamenica, odlučili su donekle smanjiti štetu spravljajući orade u svojoj konobi u Hodilju. U ovom mjestašcu samo malo na sjeverozapadu od malostonskih zidina, tik uz glavni pristan, njihova je konoba. Na malom su poluotoku oko kojeg su dva mandrača, onaj sa sjeverne strane baš je njihov i tu vežu svoje barke, dok je s druge strane mjesna lučica.
Tako opkoljeni morem prije petnaestak godina odlučili su spravljati ribu i nuditi kamenice i mušule. Glas o njihovim oradama pečenima na gradelama ubrzo se pročuo. Sasvim svježe kamenice možete jesti i u njih, ali i u ostalim okolnim restoranima Malog Stona i u obližnjem Stonu, gdje su se odreda svi pročuli upravo po kamenicama zbog kojih se ovdje oduvijek ide u pohode. No Ficovići su postali poznati zbog orada. Oni na svojim pergolarima više puta na dan oko njih bacaju mreže, pa je dotok netom ulovljene ribe neprekidan. Nedavno su ulovili dvjestotinjak kila, od kojih su pedeset odmah kupili gosti restorana, a bilo ih je i više nego dovoljno i za ostale obližnje restoratere. Najveći ulov svih školjkara zajedno, jer orade logično love i drugi uzgajivači, u jednom danu bio je šesto kila.
Prije mjesec dana mene i društvo dočekala je jedna dvokilašica koja je još lamatala repom kad smo sa stražnje strane kroz kuhinju ušli u restoran. Tada se Marko, mlađi od dva brata Ficovića, upravo s prijateljem ponovo spremao zaploviti prema pergolarima i drugi put u danu “topiti mreže”. Iako i otac Jadranko i stariji brat Anđelko idu na ribe, ipak je u podjeli Marko postao najvještiji ribolovac, a Anđelko se posebno izvještio kao pekač. Nikad, baš nikad nisam jeo bolju pečenu oradu od ove koje smo jeli u Ficovićevoj betuli. Sočna iznutra, a reš kože izvana - za mene kombinacija snova. Dakako da je uzrok te posebne slasti u ovoj pečenoj oradi njihova prehrana, jer malo se koja orada hrani s toliko školjaka koliko ove njihove. Kamenica se osjeća kao posebna okusna nota u mesu ribe. Kako smo prije orada jeli prijesne kamenice, pa još i one grilane i pohane, njihov tek u ribi lako je bilo detektirati. Čudesno jedačko iskustvo!
Toliko fina blitva, i to kuhana kad smo je naručili, što je prava rijetkost našeg ugostiteljstva za koje je još uvijek glavni doseg ona ujutro skuhana pa prigrijavana cijeli dan. Kuhinja i konobarenje podijeljeni su između roditelja Ficovića, oca Jadranka i majke Katarine, dok je glavni strateg ove čudesne gastronomske priče kći Karla. Ona diktira stil konobe u kojoj nema ničega drugog doli onog što oni sami ulove ili uzgoje. Posebna je priča idiličan posjed s kućom pod brežuljkom s crkvicom svetog Mihajla u Stonskom polju, gdje žive Karla i brat joj Marko, samoodrživo imanje s vlastitom vodom iz bušotine, solarnom energijom i ekološkom poljoprivredom. Otud i ta toliko fina blitva.