Vinodol je bio dupkom pun. „Imate rezervirano?“ obratio mi se ljubazni glas Drage …., glavnog i odgovornog za salu Vinodola već 33 godine! „Ne, došla sam popričati s Draženom i Andrejom“ odvratim „Molim ovuda, već vas očekuju!“ kratko je nadodao i otpratio me do stola u kutu.
Bacila sam pogled na prepun prostor gdje se savršenom lakoćom odvijao valcer nenametljivog servisa u želji da svaki pojedinac izađe iz ove gradske gastronomske meke sa širim osmjehom od onog koji je nosio pri dolasku. Pred vlasnicima Andrejom i Draženom Bobanom bio je uredno složen bunt papira i baš su prolazili kroz nova jela koja planiraju uvesti na kartu.
Priču o Vinodolu zapravo mi je prilično zahtjevno napisati budući da se radi o restoranu koji postoji još od 40tih godina prošlog stoljeća, ali kad bih ga morala svesti na jednu riječ bila bi to – institucija. Sama zgrada u kojoj se nalazi nekad je bila vlasništvo baruna Vladimira Nikolića koji je u čast svoje kćeri Vere i u spomen na njeno rodno mjesto (Novi Vinodolski) dao restoranu ime Vinodol.