Toplo je popodne u slavonskoj Orahovici i korzo je okupan suncem. Grad se, međutim, doima sablasno prazan, na terasama sjedi manje od deset ljudi. Idealan ambijent za Nikolu Borića (43), koji je desetak kilometara od samog centra grada, na obroncima Papuka, izgradio svoju Shumsku Farmu. Ovaj Papučki Robinzon, kako mu tepaju lokalni mediji, godinama je tražio zemlju za svoj permakulturni projekt, a kad ju je napokon pronašao 2011. godine, odmah je, govori, znao da je na pravome mjestu. Godinama kasnije ovdje mu je, uz pomoć kolege i magistra poljoprivrede Branimira Rončevića (29), uspjelo uzgojiti i kikiriki, i to prvi hrvatski kikiriki nakon nekoliko desetljeća izgubljene tradicije. Sve je to, navodi, zapravo eksperiment, a nakon što su na dvije lokacije ubrali više od pola tone kikirikija, Borić i Rončević su uvjereni da je riječ o idealnoj kulturi za hrvatsko podneblje. Njihov kikiriki izgleda zdrav, ukusan, a planovi s njime sežu im sve do prvog hrvatskog maslaca od kikirikija, kakav bi se u idućih nekoliko godina mogao naći na policama domaćih prehrambenih lanaca.
- Imao sam listu s 22 uvjeta koje je morala ispunjavati lokacija za moju farmu. Bilo je tu svega, morao sam imati potok, južnu stranu padine, moralo je biti jeftino i nije smjelo biti previše ljudi uokolo. Tijekom potrage sam obišao Tursku, Etiopiju pa čak i Kostariku. Krajnji mi je cilj bio suživot s prirodom, samoodrživost. Nakon što sam obišao toliko svijeta, pronašao sam ovo mjesto i odmah sam se zaljubio u njega - govori Borić dok nam pruža rashlađena pića iz obližnjeg potočića Babina rijeka.
Oko nogu mu zaigrano trčkaraju psi, nešto iznad je tridesetak kokoši, a posvuda oko farme hodaju veprovi, svinje mangulice, koze i guske. Te životinje prilaze Boriću poput pasa, a tu je i mali ribnjak, koji služi navodnjavaju njegove zemlje. Navodi kako te ribe obogaćuju vodu natrijem, a to itekako odgovara zemlji na kojoj se sade kulture. Papučki Robinzon je, kaže, posebno ponosan i na svoju “top bar” košnicu s pčelama, koja je tip košnice koji se tradicionalno koristi u Keniji. Sve više se, međutim, širi i među pčelarima diljem svijeta, posebno kod onih koji se pčelarstvom bave kao hobijem.
Radi se o horizontalnim košnicama koje umjesto danas uobičajenih “standardnih” okvira, imaju samo daščice na vrhu širine 35 mm i dužine oko 40 cm, posložene ispod krova po samom vrhu košnice. Satne osnove se kod ovog tipa košnice niti ne koriste, a takva je košnica s pokretnim saćima idealna za proizvodnju djevičanskih saća. Umjesto satnih osnova, na daščice se samo po sredini stavlja malena tanka crta voska kako bi pčele imale svojevrstan “orijentir” za daljnju gradnju u željenom smjeru, koja je komplementarna sa svim pravilima gradnje legla.
Sve je kod Nikole Borića, kako smo naveli, u skladu s prirodom. Svoju farmersku kuću je, vodeći se takvim načelima, izgradio od slame i blata, onako kako su to radili stari Slavonci. Interijer te kućice je dojmljivo i s ukusom uređen, a od blata su izgrađene čak i police za knjige. Kroz staklenu stijenku na prednjoj strani kućice Borić ima pogled na svoj ribnjak i životinje; čini nam se da bi ovdje mogli provoditi dane.
Posla je mnogo, no Borić ostavlja dojam sretnog čovjeka koji je nakon duge karijere kondicijskog trenera, tijekom koje je s raznim inozemnim i domaćim sportašima obilazio najvažnija svjetska natjecanja, pronašao svoju životnu strast. Jedemo njegova domaća jaja, zatim sir i vrhnje koje nabavlja od svojih kooperanata, kao i suhomesnate proizvode, dok nam iznosi svoju priču u toj neobičnoj kućici od blata. - Ovo je Shumska Farma, koja je dijelom šireg klastera Made in Papuk.
Ideja je bila organizirati sve manje eko proizvođače s područja Parka prirode Papuk te zajedno nastupiti prema tržištu. Ono što nemam, nabavljam od kooperanata, a ovdje sadim sezonsko povrće, krumpir, rotkvicu, salatu, papriku, paradajz, luk i poriluk. Od voća imam jabuke, stare sorte, kao i stare sorti kruški. Robu odvozim svakog vikenda svojim mušterijama, raznim kućanstvima i restoranima, a minimalna je narudžba proizvoda ona u vrijednosti 250 kuna.
Hrana se naručuje ponedjeljkom, nakon što pošaljemo ponudu svojim klijentima. Moja djevojka Zorana, profesorica engleskog jezika, pakira narudžbe, a ja ih utovarujem u vozilo i raznosim ljudima. Trenutno radimo s oko 300 klijenata, a nešto smo skuplji od ostalih jer cijenimo svoj trud, rad i namirnice - navodi Borić na čije se riječi nadovezuje i Rončević, direktan krivac za hrvatski kikiriki koji raste na Papuku. Naravno, interesira nas doznati što više o toj neobičnoj kulturi za hrvatsko podneblje.
- Ideja mi se motala po glavi još tijekom studentskih dana. Načuo sam da se to kod nas već uzgajalo, pa sam jedan dan odlučio to doista i probati. Naručio sam sjeme kikirikija iz eko uzgoja i posadio sam ga na 250 m2 u sedam redova. Zatim sam radio pokuse. Ogrtao sam zemlju, pa nisam, sadio sam po četiri sjemenke u kućici, pa sedam ili osam te sam izvlačio rezultate. Htio sam vidjeti može li se to kod nas saditi i na koje načine. Kikiriki voli pjeskovito tlo, nema predubok korijen, a ova naša zemlja ima pjeskovitog tla u sebi te je dosta bogata organskim tvarima i mikroorganizmima. Ispalo je da je takva zemlja, koja nije preteška, idealna za kikiriki i za razvitak snažne i zdrave biljke koja donosi visoki prinos - govori Rončević, navodeći kako se u priručnicima preporuču je ogrtanje zemlje tijekom sadnje kikirikija. On se ipak poslužio drugom metodom.
- Da, preporučuje se zagrtati kikiriki kao krumpir. Ja sam jedan dio zagrtao, drugi nisam, i ovaj koji nisam imao je 40% više prinosa. Veće su bile mahune, sama biljka je bila veća, ljepša. Dobivala je bez ogrtanja više sunca i bila je prozračnija. U pokusu s neogrnutim biljkama broj mahuna mi je išao i do 250 po biljci, a prosjek je inače sto - komentira Rončević, koji je od kile posađenog sjemena dobio stotinjak kila kikirikija. Bez prskanja, herbicida i stimulansa rasta, prema načelima ekološke proizvodnje. Na Shumskoj Farmi kod Borića je, pak, uspjelo izrasti preko pola tone kikirikija koji, uz ostale njegove proizvode, završava i u najfinijim zagrebačkim restoranima, kao što je, primjerice, Nav Tvrtka Šakote. Plan je da se domaći kikiriki nastavi predstavljati po restoranima, a žele prodavati i njegovo sjemenje, kao i prženi kikiriki te pesto od kikirikija koji žele razviti kao idealnu namirnicu za restorane.
- Nagodinu ću posaditi minimalno jedan hektar kikirikija, a predložit ću i kooperan tima da ga sade. Otkupljivat ću njihove plodove i pomagati im savjetima. Plan mi je i kupiti strojeve. Mlin za preradu kikirikija u maslac, kao i stroj za ljuštenje ljuske te onaj za branje kikirikija - navodi Rončević, dodajući kako se kikiriki sadi u travnju, dok se iz zemlje vadi oko 10. listopada. Tijekom sedmog i osmog mjeseca, dodaje, treba navodnjavati zemlju, ako je suša. Kikiriki je jednostavna i zahvalna kultura, pojašnjava Rončević, rodom iz Orahovice, koji se obrazovao na osječkoj Agronomiji da bi se vratio u svoj kraj eksperimentirati s kulturama.
- Razmišljam već dugo o sadnji pistacija. Dosta sam proučavao materiju i zaključio da ovdje imamo ekološke uvjete za njegov uzgoj. To je sorta koja traži visoke temperature, do 47 stupnjeva, ali također joj trebaju i one do -35. Iduće jeseni ćemo pokušati s tim, lagano, zasadit ćemo desetak stabala pa ćemo vidjeti kako se ponašaju. Naravno, uzgoj će biti ekološki, a stabla pistacija su zahvalna jer nema mnogo opasnosti od štetočina i bolesti. Mislim da će to davati vrlo dobre rezultate, a kod nas se još ne sadi. Znam da u Vojvodini postoji jedno kućanstvo u kojem uspijeva pistacio, a ako mogu oni, moći ćemo i mi - uvjeren je Rončević iz čijih će ruku, bude li sve išlo po planu, do 2021. godine na tržište krenuti i prva hrvatska pistacija.
Nikola Borić, koji je sa Shumskom Farmom krenuo u osmom mjesecu ove godine, navodi kako ljudi i restorani sve više prepoznaju ekološku proizvodnju. Shumska Farma ima mailing listu, radi dostavu namirnica na kućni prag, a hrana se naručuje iz tjedna u tjedan. Ljudi su vrlo zainteresirani, navodi, posebno oni koji imaju problema s bolešću pa jako paze kako se i čime hrane. Pokazuje nam i kontinentalne smokve, izrasle na Papuku, koje su, kaže, znatno veće i sočnije od onih mediteranskih.
Njegova Shumska Farma je nedavno zainteresirala i jednu glasovitu stranu televizijsku produkciju, koja je upravo nedavno provodila vrijeme na njegovoj farmi, snimajući dokumentarac o njegovu životu i radu. Ugovorom su zaštitili projekt pa o njemu ne smije mnogo govoriti, no podijelio je s nama informaciju kako je riječ o jednom velikom serijalu o suživotu čovjeka i prirode. Borić se zatim opet osvrće na svoj široki klaster Made in Papuk.
- Nitko od nas u ovom klasteru nema certifikate, niti nas iskreno interesiraju, to su viškovi namirnica koje smo proizveli za sebe i svoju djecu kako bi znali podrijetlo i kvalitetu onoga što jedemo. Naš cilj na Farmi je okupiti što veći broj malih proizvođača istomišljenika koji uzgajaju u skladu s prirodom i za dobrobit cijele zajednice u kojoj živimo, kako bismo zajedno imali barem malo veće količine s kojima možemo nastupiti na tržištu. Broj vrtlara koji radi u skladu s održivosti prirode bez pesticida i kemikalija je vrlo malen, a urod i prinosi u usporedbi s konvencionalnim načinom proizvodnje su mizerni, ali zato je kvaliteta neupitna. Mnogi nas prepoznaju, želimo dalje rasti, a gdje će nas sve to odvesti tek moramo vidjeti. Ono što mogu reći sa sigurnošću je da ćemo širiti priču, ići s dostavom na čitavu Hrvatsku. Kako sa sezonskim voćem i povrćem, tako i sa suhomesnatim i mliječnim proizvodima, a želimo raditi i sa svježim mesom, koje će također stizati na kućni prag - završava Nikola Borić, čovjek koji je ostavio trenersku karijeru i “bijeli svijet” iza sebe, da bi se skrasio na obroncima Papuka i u potpunosti posvetio svojoj Shumskoj Farmi.