Inače, braća danas uzgajaju tri vrste školjaka, i to kamenice, mušule i nama najzanimljivije male obalne kapice, koje još nazivaju kapisante. Stvar je u tome da je to prilično rijetka vrsta školjke, koju su samo povremeno znali viđati dok su išli s đedom na more.
- Neko vrijeme je uopće nije ni bilo, skoro 10, 15 godina, a onda se opet pojavila prije kojih 5, 6 godina. Malo smo je istraživali i analizirali. Vidjeli smo da ima mekši oklop od drugih školjaka i time je interesantnija predatorima, a obično se pojavljuje na pergolarima s kamenicama - objašnjavaju Zdravko i Vicko.
Polako su ih počeli izdvajati. Skupljati jednu po jednu. Zatim su primijetili da to nije školjka koja miruje kao recimo kamenica i da pliva uz pomoć rupice kroz koju ispušta more. Krenuli su skupljati mlađ i zatvarati školjke u kaveze (poše) kako predator ne bi mogao do njih.
Poše se čiste od algi kako bi more moglo cirkulirati.
- Ovaj im položaj očito jako odgovara. Naime, jak je utjecaj Neretve, koja je izuzetno važna za školjke. One vam ne mogu uspjeti ako nema nimalo dotoka pitke vode jer se tada ne može stvarati alga kojom se školjke hrane - kaže Zdravko.
One su zapravo jako slične jakobovim kapicama, ali je razlika u veličini pa je tako mala obalna kapica dvostruko manja. Također, kad su male njihovi primjerci budu vrlo živopisnih boja, dok kasnije poprime zemljastu nijansu. Što se tiče okusa, neki će reći da je ovo puno slađa školjka, ali to ostavljamo vama na procjenu.
Kad smo kod jakobovih kapica, nađe se tu i njih, ali puno manje nego u Istri. Moja kći Mila je prije nekih dvije godine sve male jakobove kapice izdvajala, stavili smo ih u pošu i sad skoro svake nedjelje moramo ići provjeriti kako 'Miline školjkice' rastu - priča Vicko.
Lazići su treća generacija školjkara. Vole se prisjetiti kako je đed hvatao školjke na kocke od česmine i borovine, a oni su prije znali hvatati kamenice na crepove krovova pa ih na njima posluživati, a kasnije ostaviti kao suvenir, ali ljudi nisu bili previše zainteresirani za takvu priču. Što se tiče same prodaje i preživljavanja od ovog posla, kažu da je moguće, ali uz vrlo težak i naporan rad.
- Morate proizvesti neku veću količinu kako biste nekome bili interesantni. Također, školjke imaju svoj ciklus. Recimo, kamenice znaju imati mlađ dvije godine zaredom i onda par godina ne. Teško je zasnivati velike poslove kad nešto toliko varira, a nemate veliku količinu. Stoga radimo i na smanjenju mortaliteta koji je neminovan tijekom ljeta, kad su visoke temperature. Ipak, imamo sreću što živimo u čistom zaljevu, ovdje ne boravi puno ljudi i nema industrije pa je školjka A kvalitete kao malo gdje u svijetu - objašnjava Zdravko.
Ono što Hrvatska proizvodi zanemarivo je u odnosu na Italiju ili Francusku, ali te školjke trebaju prolaziti purifikaciju, a naše ne, i ovdje je dopušten tradicionalan uzgoj školjaka. Malo gdje u svijetu možete jesti školjke direktno iz rezervata i tu treba tražiti svoje mjesto pod suncem.
- Kamenice su najbolje oko Svetog Josipa. Mi ih jedemo ovako svježe iz mora samo s malo limuna. Žene i djeca vole kapisante s manistrom, ali nama su najdraže na lati (plehu). Gradele se moraju jako zagrijati, zatim stavite latu, prelijete ih maslinovim uljem i čim se otvore, one su gotove - otkrila su nam braća. Lazići nam kažu kako su sigurno najveći proizvođači školjaka na Pelješcu, ali ne i prodavači.
Školjke treba približati ljudima. Iza te kamenice, mušule ili kapisante je velik trud. Tu su izgrebane ruke, more, vjetar, hladnoća, promišljanje kako poboljšati cijelu priču, doskočiti promjenama ekosustava jer se i on neminovno s vremenom mijenja. Puno je tu faktora, ali ovi ljudi vole to što rade i kad ih vidite zajedno dok tako zanosno pričaju svoju priču morate se zaljubiti.
Možda ovaj tekst teško može dočarati te kapisante s late koje imaju u sebi svježinu, slatkoću i notu dima, možda je teško dočarati te kamenice koje su tek izvađene iz mora pokapane s malo limuna, ali kao što oni kažu: To morate probati!
