Konoba Hvaranin
Ul. ban Mladenova 9
21 000 Split
099 667 5891
Kada turisti počnu napuštati Split, ljetnu žegu zamijeni hladna zimska bura ili dosadno jugo koje traje danima, a od trajektne se luke preko prazne rive do Dioklecijanove palače može stići bez guranja, nailazi se na jedan drugi problem - gdje u centru Splita otići na ručak ili večeru? Većina ugostiteljskih objekata sredinom studenoga odlazi na godišnji i većina ih ne otvori svoja vrata do Uskrsa, kada kreće nova sezona, pa je zaista teško pronaći toplo utočište s dobrom domaćom spizom. Srećom, postoji još nekoliko prokušanih mjesta kojima pri spominjanju uvijek pridodate pridjev “kultno” ili “legendarno”. Konoba Hvaranin u splitskom Varošu jedna je od tih adresa na kojima ćete i u gluho zimsko doba zasigurno naići na nekoga poznatog.
Pridjev kultna zaradila je, osim zbog činjenice da radi već 20-ak godina, i zbog društva koje se svakog utorka u pola devet tamo sastaje dugi niz godina. “Utorkaši”, društvo novinara, književnika i nekih pridruženih članova, djelomično su i zaslužni za uređenje interijera konobe, koja je gotovo od zida do zida popunjena što njihovim, što raznim poklonjenim književnim djelima. Preranim odlaskom vlasnika Vinka Radovanija, ali i nekolicine “utorkaša”, tradicionalnom druženju utorkom ipak nije došao kraj, kao ni konobi koju sada vodi Vinko Radovani mlađi s majkom Zoricom.
Na meniju nema puno filozofije, a u pravoj konobi tako mora i biti. Na svega šest stolova, u ambijentu koji se nije mijenjao od otvaranja, nudi se jednostavna, domaća hrana. Nezaobilazna pašticada, možda i najpopularnije jelo ove konobe, salata od hobotnice te pravi domaći njoki s odličnom šalšom samo su neki od klasika koji se u posljednje vrijeme sve teže pronalaze na tanjurima naših restorana. Ovdje nećete dobiti slikarski nacrtan “pjat” koji odlično izgleda na Instagramu, ali po to zapravo niste ni došli.
Moj osobni favorit kod Hvaranina je bakalar, koji ovdje spravljaju baš po mom guštu. Bakalar ovdje nije jušan, već gušći, ali opet ne toliko gust da prevladava samo krumpir. Obilato zaliven dobrim maslinovim uljem i hrabro začinjen paprom i češnjakom, jelo je koje ne propuštam naručiti u zimskom dijelu godine. Među vječnim dilemama je i crni ili bijeli rižot, pa najčešće naručimo oba, no treba naglasiti da su porcije zaista velike, tako da tanjure uglavnom dovršimo zbog pohlepe, a nikako zbog gladi.
Ovaj put u srazu je pobijedio bijeli rižot sa školjkama jer je u crnom pobjeglo malo kvasine koja je prevladala okusom. Lignjice na žaru uz jednostavan lešo krumpir bile su toliko slatke da vam nakon toga ne treba desert. Mesna jela također su jednostavna, bez raznih kremica za prilog. Teleće bržole s blitvom ili u “nezdravoj” varijanti, s domaćim friganim krumpirima, ono su što se i očekuje od konobe. Kućno vino djelo je Ivice Matoševića. Možda neobično za dalmatinsku konobu, ali ne treba tražiti dalje od toga.
KATEGORIJA RESTORANA: Tradicionalni restoran
HRANA: 8/10
USLUGA: 9/10
AMBIJENT: 9/10