DOBRI RESTORANI 2020.

RECENZIJA RESTORANA: U ovoj stanciji pod obroncima Učke se o hrani ne filozofira, nego se stvarno dobro kuha!

    AUTOR:
    • Radovan Marčić

  • OBJAVLJENO:
  • 17.02.2020. u 10:17

Filozofija kuhanja - teške su to riječi. Ali u zadnje vrijeme sva sila chefova, od nevježa pa do bardova kuharskog posla, neizostavno će vam se pohvaliti da oni imaju svoju filozofiju kuhanja. Pazite sad, baš filozofiju

Stancija Kovačići
Rukavac 51
51 211, Matulji
051 272 106

Da smo malo zločestiji, odmah bismo ih pitali: a što je to filozofija? Odgovor bi bio porazan. Naime, sumnjamo da se itko od njih uputio u značenje same riječi, a još manje u neku suvislu elaboraciju što bi to zapravo filozofija kuhanja bila. Srećom za mene, ovaj zadnji slučaj posve je suprotan. Chefu nije palo na pamet, kad je predstavljao svoja jela, nepotrebno ih kititi ovakvim krajnje blesavim odrednicama, a sebe uzdizati do ranga Hegela. Na stranu zanovijetanje, Stancija Kovačići jedan je od svjetlijih primjera u mojoj jedačkoj praksi. Čak i više od toga, stoga iskustvo prošlog vikenda čak mogu zaodjenuti najpohvalnijim epitetima.

 

Zahvalan sam suradniku koji potpisuje fotografije uz tekst, koji me naputio na ovaj gastronomski lokalitet za koji sam više puta čuo da postoji, ali evo sada je tek došao na red da ga upišem u kartu svojih favorita. Kuća koja podsjeća na staru (kao ulje na platnu ovješeno o zid blizu šanka do ulaza u restoran) zapravo je nova građevina sagrađena u stilu primorskih, istarskih, a zapravo sjevernotalijanskih stancija, odnosno kuća koje su imale dvojaku ulogu - stanovanja i neke gospodarske djelatnosti. Ova u kojoj je danas prostrani restoran bila je kovačnica, pa joj otud i ime, odnosno nadimak obitelji. Tim su se zanatom bavili od davnina, a pravo im je prezime opet jedno tipično za širi kraj - Frlan. Unutrašnje uređenje je u stilu arhitekture, sve podsjeća na “venecijansku”, i u odabiru terakota i njenih nijansi za zidove te pločica na podu. Nenametljivo i ukusno. Po zidovima su ovjesili uglavnom crno-bijele fotografije Rukavca s početka stoljeća i “garnirali” ih pokojim uspjelim uljem barki i brodova vološćanskog slikara Claudija Franka. Gazdu koji dočekuje sve goste na ulazu odmah sam prepoznao, kao lika iz nekog restorana, a on mi je pomogao da ga smjestim u Kukuriku.

 

Kuhao je tamo dugo, sve dok se prije desetak godina nije osamostalio i uredio svoju “starinu”, u kojoj iznajmljuje i nekoliko soba. Kuha čisto, da ti je odmah jasno što jedeš, poštujući namirnicu, trudeći se da njen okus bude u prvom planu. S tehnikama se ne razbacuje, ali ih točno primjenjuje gdje treba. Prvi tanjur od četiri koja su slijedila bio je u njegovu nazivlju Riblja selekcija, a zapravo riba na tri načina. Jako dobra pašteta u kojoj je bilo i plave i bijele ribe, a po vrhu - ne samo za ukras, nego i za dobru okusnu dopunu - malo pastrvine ikre. Još su veća atrakcija bili marinirani fileti trlje, i to ponajviše jer im je na vrh stavio ukiseljenu salikorniju (caklenjaču), a pod njih ukiseljeni crveni luk.

 

Odjednom tri okusa, jedan intrigantniji od drugog. Treću morsku finesu mudro je lišio bilo kojeg začina, pa si joj mogao dodati što ti se prohtije. Ipak, dva komadića posve svježe prijesne palamide bila su nabolje bez ičega - čisti okusi ribe koja je sad u najboljem “stađunu”. Riblji okusi prevladavali su i u drugom jelu, gdje je od kuhanog pa mljevenog mrkača napravio “gnud”, odnosno veliki polpet, te ga pohao u jako sitno samljevenim mrvicama. Kao uspjeli kontrast, vjerujem iz tradicije kraja, prisjetio se leće. Skuhao ju je na rijetki šug, a svemu je još dodao dvije kuhane vongole. Rijetka, smjela i jako uspjela kombinacija okusa. Nakon ova dva riblja, mesni pjat - koljenica od magarca u umaku od terana, njoki od kruha i radič trevisano. Ako izuzmemo vrlo dopadljivo slatko (čokoladni mus i slatki njok), ova magareća koljenica stvarno je bila veliki finale ove na prvi pogled jednostavne, no više nego slasne večere. Dugo kuhano magareće meso sasvim smekšano, pa kad si ga za zalogaj malo utunkao u šug od terana i pečenja te još dodao komadić njoka od domaćeg kruha... Savršenstvo.

 

Pogotovo kad se svemu doda konobarska ekipa starog kova, a to će reći profesionalci nad profesionalcima. Sad kad sam je otkrio, neće mi biti nimalo teško češće dolaziti u ovu nepatvorenu gurmansku stanciju pod obroncima Učke, a samo nekoliko kilometara zračne udaljenosti od Opatije.

KATEGORIJA RESTORANA: Tradicionalni restoran

HRANA: 9/10

USLUGA: 9/10

AMBIJENT: 8/10

Izdvajamo

Iz drugih medija