RESTORAN KULTURNI KRUG: ''Navratio sam kad je kuhao Fedor Džamonja i drago mi je da se tu još uvijek iz oskudnog menija nude jela raskošnih okusa.''

Zagrebačka klupska restoranska scena već dugo pulsira tiho i poluprimjetno, kako joj je i namjera. Da se “službe” i dalje ne ponašaju po dobrim starim komunističkim obrascima bila bi sigurno i aktivnija, no kako ona još uvijek traži, doduše ne neprijatelje naroda i rušitelje sistema nego porezne prekršitelje, kao da im novac ne curi u potocima na drugim mjestima u koja, dakako, ne smiju inspektorati, malo, malo pa neku jednostavnu kuhaonu benigne klope ukinu. Dobro im se othrvao doajen ovakvog načina restoraterstva, neprikosnovena zvijezda zagrebačkog ugostiteljstva uopće - gazda, kuhar i moreplovac, sve u jednoj osobi, Draško Romac. Upoznao sam ga na Šalati gdje je uz teniske terene imao roštiljarnicu.

Biljana Bilvajs / CROPIX

Ne bilo kakvu. Isfurao se na “ficleke”, na trake narezano meso dajući svoj kuharski obol hrvatskoj državi u nastajanju. Od početka devedesetih tu je u pomalo improviziranim uvjetima izdržao šest godina, pa se valjda zaželio “topline doma” i preselio u jedan stan koji je već djelovao kao zavičajno utočište na uglu Gajeve i Baruna Trenka. Tu je već kuhao puno ozbiljnije i zapravo zarazio likom i djelom dosta široki krug bolje stojećih Zagrepčana kojima radno vrijeme i nije najpreča stvar u danu. Ulica mu se omilila pa se preselio samo malo sjevernije, u Gajevu 25, na kat iznad fotoradnje i galerije Badrov. I tu mu je dobro išlo i sve se “pušilo” od posla i razdragane atmosfere, a krug gostiju se na rečenom temelju dodatno proširio. Tako se, najme u ugostiteljstvu radi. Ne ulaže se u marketing nego u kuhanje, i fama se širi, a da ti nisi potrošio ni kune, pače samo ih uzimaš. Kad su Badrovi postali ugostitelji, a cijelu kuću gdje je Draško imao pola prvog kata prenamijenili u hotel, seli se na novu adresu. U samo srce hrvatske pisane riječi, zapravo u neke prostrane prostorije Hrvatskog leksikografskog zavoda. Tu već prvi put ulaže i u unutrašnje uređenje i sve izgleda sasvim u redu, a ljeti se može sjediti i na terasi u dvorištu. Svaki put kad je promijenio prostor kuhao je stepenicu ozbiljnije i profesionalnije.

Sada je Draško samo gazda koji se druži s gostima, a u kuhinji su profesionalci, a u “sali” jako pristale konobarice (neke od njih su se selile s njim iz prostora u prostor). U ovom Kulturnom krugu u kojem možeš blagovati samo ako si član, pa zato i ne želi da se navodi adresa, da s vrata ne mora otpravljati one koji su “čuli” da se tu dobro i razmjerno jeftino jede (članovi mogu postati, kaže Draško - “samo kulturni ljudi, a nije nužno i da su iz kulture”) uvijek moram pozdraviti barem pola restauracije, pa ti tu ne gine da se htio ne htio i družiš. Jedno pravilo je da izađeš iz lokala u jedanaest navečer i nema majci da se tu zapiješ do zore. Striktno poštivanje volje gazde ogleda se i na jelovniku. Uz oskudni jelovnik (za svakog ponešto “po narudžbi”) svaki se dan kuha drugo jelo ovisno o danu u tjednu - u ponedjeljak “na žlicu” (kelj, poriluk s faširancima...), utorak - “što bude, nikad se ne zna”. Ja sam bio u četvrtak kad se gazda dosjetio da bi odlično bilo uputiti se do Azije. Ako se već odlučiš za azijsku kuhinju, što ćeš prtljati s amaterima (a to su po onom što i kako kuhaju u većini kineskih restorana u Zagrebu), uzmi najboljeg profesionalca kojeg poznaš, a ako ktome i zadovoljava i važan uvjet kluba da je kulturan, kud ćeš bolje.

Takvog je našao u multitalentiranom Fedoru Džamonji koji se u svojim studiranjima i putovanjima po svijetu navukao na široki spektar azijske kuhinje. Zapravo sam imao sreću jer druga jela kakva god da jesu ipak su samo domaći standardi. Monumentalna pojava i “kostim” Fedora četvrtkom u ulozi chefa ulijeva više pouzdanja nego svi azijski kuhari u Zagrebu zajedno, ma otkud bili. Jeo sam sečuanske žabe i sweet & sour na hongkonški način. Jedno bolje od drugog. Četvrtkom je ovdje najbolji kineski restoran u gradu. (Lososa s pjenicom od limuna - tu Draško ipak nije mogao odoljeti trendu - jeo sam par dana prije.)

IZBOR VINA

Vina kuće: graševine Krauthakera, Cmrečnjaka i Kezelea te pelješki plavac i merlot iz Baranje (1 l 70 kn). Petnaestak buteljiranih hrvatskih vina.

CIJENE

Dimljeni losos s pjenicom od limuna 70 kn; sečuanske žabe 85; sweet & sour Hong Kong stil 80; jako dobar kruh od integralnog brašna ne naplaćuju.