Mitovi i legende milenijima su bili ključni izvor znanja o rogaču. U potpunoj je neimaštini održavao na životu Ivana Krstitelja, odatle mu i pučki naziv, kruh sv. Ivana. U njemu su uživali drevni Egipćani, a mudri su ga Grci počeli uzgajati. Arapi od njega proizvode tamni sirup kojim prelijevaju različita jela. Danas se polako širi svijetom u klimatskom okolišu nalik mediteranskome kakav je, na primjer, u Kaliforniji.
Znanost mu se tek nedavno sustavnije posvetila. Botanički, rogač je zimzelena dugovječna mahunarka. Ekonomski, rogač je i dalje zapuštena vrsta. Znanstvenici se prepiru već na prvom koraku, određujući njegovo porijeklo. Kao njegovu pradomovinu navode Tursku, Siriju, Jemen, pa čak i Maleziju! On uspijeva na siromašnu tlu a dug i razgranat korijen omogućava preživljavanje i za dugih suša. Može opstati bez ikakve njege. Ne traži osobitu njegu a najveći trošak vezan uz rogač je onaj za ručnu berbu, s time da mu je iskoristivost potpuna. Stablo rogača idealno je za pošumljavanje mediteranske pustopoljine, ali je i izuzetan vrtni ukras. Drvo se koristi za ogrjev te kao stolarska sirovina. Lišće služi kao stočna hrana a sjemenke se koriste u kemijskoj industriji.
Mahuna se odlikuje blagom slatkoćom i oporošću, uz iznimno snažne arome, što ga uzdiže na razinu neshvaćenih delicija ljudske prehrane. Okus rogača toliko je intenzivan da mu snagu upoređuju s aromama kakaovca. U nedostatku kakovca od rogača se radila “čokolada” – boja je u svakom slučaju slična. “Čokoladni” kolačići od rogača i danas imaju posebnu namjenu, kao desert za osobe alergične na čokoladu. I za pse. Oni, naime, ne podnose čokoladu.
Rogač se očigledno i danas zanemaruje, što nije zaslužio. U nas se najveći dio mahuna rogača ne ubere. Prosvijećeni gastronomi organiziraju razne manifestacije kako bi skrenuli pozornost javnosti na zapuštenu, a po svemu iznimnu biljku kakav je rogač Najbolji je primjer ponudio kuhar Berislav Lacković izvanrednom slanom tjesteninom čija je glavna aroma ona rogača. Berislav je njegovu oporost u tjestenini neutralizirao pireom od batata (“slatkog krumpira”) uz ostale uobičajene sastojke: oštro pšenično brašno, jaja i sol. U ovom smo se napisu posvetili upravo ovakvim idejama uvođenja rogača u “slanu” kuhinju. Brašno rogača samo je po sebi praktičan sastojak koji ne treba koristiti samo za slastice. Lako se miješa s bilo kojim brašnom žitarica u proizvoljnom omjeru. Rezanci, njoki, okruglice s brašnom rogača golem su prostor koji valja istražiti. Srećom, već i početnički pokusi daju odlične, poticajne rezultate.
Neke jednostavne zamisli vrlo lako u oba smjera prelaze granicu slanih i slatkih jela. Slane palačinke pripremljene od brašna rogača zahvalne su za različite nadjeve. Brašno rogača sadrži zanemarivo malo masnoća, pa nadjev može biti izdašniji. Na primjer šampinjoni s porilukom, pirjani na maslacu s vrhnjem. Ili prepržena sjeckana piletina i slanina sa špinatom i češnjakom. Slične ideje lako se primjenjuju na omlete. Najambicioznije kreću od prevratničkog uzvika: tko kaže da torte moraju biti slatke?!
Slane torte s naizmjeničnim slojevima biskvita od rogača i slanih krema mogu se pretvoriti u kulinarski spektakl. Različite vrste dimljene ribe, pastrva, tuna, lososa odličan su temelj nadjeva. Lijepe, velike fete dimljene ribe poslažu se po biskvitu. Ako imamo samo komadiće dimljene ribe, stavljamo ih u kremu. Kremasti učinak možemo postići mješavinom laganih kremastih sireva i punomasnog vrhnja ili mascarponea uz razne začine. Majoneza aromatizirana sokom limuna ili limete druga je varijanta. Malo ribane korice citrusa ili sjeckanih listića mente može ukazati na majstorsko djelo. Brašno rogača u smjesi za pohanje pretvorit će svakodnevna jela u ukusnu kulinarsku pustolovinu, počevši s pohanom piletinom!