Rosa Gina Berghich. Već samo njeno ime toliko je živopisno i govori o ovoj Puležanki jako puno. Riječ je o najstarijoj ugostiteljici u najvećem istarskom gradu čiji radni vijek traje nevjerojatne 72 godine. I još uvijek ne posustaje u vođenju svog popularnog restorana Gina na Stoji, koji već desetljećima ima zajedno sa svojim sinom Maksimilijanom. A zašto i bi, kaže ona, kada ju taj posao neizmjerno usrećuje. Zato je nedavno i dobila posebno priznanje Turističke zajednice Istre, zajedno s još 17 ugostitelja, za najdugovječniji staž u ugostiteljstvu Istre.
- Sigurno ne bih tako dugo radila da ne volim ovaj posao. To je ono što te drži u svemu. I, naravno, gosti. Kroz ovaj je restoran prošlo puno, puno gostiju, a i puno njih se vraća. Mnogi su nam dan-danas poput obitelji te su nam pomogli da stasamo u ovako dobar restoran. A posebno su mi moji gosti pomogli kada sam samostalno krenula u ugostiteljske vode, tu u jednom prostoru pokraj današnje konobe, davne 1969. godine - priča nam na istarskom dijalektu ova živopisna gospođa koja je svaki dan u svom malenom restoranu za 30-ak osoba na samom moru.
Pomaže gdje god stigne, a nemoguće ju je ne zamijetiti. Uvijek je “skockana” i elegantna, ima kosu podignutu u punđu, a oko vrata ogrlicu. Zaštitni je znak ovog lokala, kojem je udahnula svoju posebnu dušu.
RATNE GODINE
- Nekad sam mislila da ću ići u penziju, ali sada o tome niti ne razmišljam. Nisam mislila da ću cijeli život biti u restoranu. Nije prošao dan, a da u pet ujutro ne ustanem i ne odem u nabavu - priča nam ova ugostiteljica koja, iako gleda svaki dan more, nikad nije bila na plaži.
Nije stigla, veli, jer u restoranu uvijek ima posla. Ako ne konobariš ili ne kuhaš, kaže, onda pospremaš. A raditi je počela sa samo 12 godina, i to kod svog oca u oštariji Drosina na ulazu u Pulu pokraj Šijanske šume. Sjeća se tog perioda kao da je bilo jučer i živopisno ga opisuje. Svako je jutro pješice iz sela Manjadvorci, odakle je njezina obitelj, preko Vodnjana, dolazila do Pule. Morala je prijeći čak 25 kilometara. I to kroz šumu jer su bile ratne okolnosti i vojnici na svakom kutku. Za 12-godišnjakinju koja je očito bila vrlo snalažljiva, bio je to pravi izazov. Da bi se ušlo u grad u vrijeme rata, trebala je propusnica, a i putem su je mogle snaći svakakve nevolje. Istra je tada bila opasno područje. Ni sama ne zna koliko joj je trebalo vremena da prijeđe taj put. I onda navečer natrag.
- S mamom sam svako jutro pješačila do grada, a kada bismo stigle, još bismo čekale oca na vratima da nam otvori oštariju. On je, naime, živio u lokalu. Jako smo se rano dizale - prisjeća se Gina tih svojih ranih početaka u ugostiteljstvu. Ali ne govori da joj je to tada bilo teško. Konobarila je s guštom.
SVE DOMAĆE
- Radila sam u oštariji sve što je trebalo. Još mi je pred očima mortadela koju smo rezali, i stol usred kuhinje. To je bila skromna oštarija, gdje su dolazili vojnici i oni koji su navraćali u Pulu. Posluživali smo tripice, gulaš, paštu, maneštru, sve domaće iz istarske kuhinje. Ali moj tata nije bio ugostitelj. Bio je kamenoklesar, ali se laćao svakog posla jer je imao četvero djece i trebalo nas je prehraniti. Ali samo sam ja s njim radila jer sam bila poslušna - priča nam Gina kroz smijeh. Prisjeća se i svoje obitelji i tradicije posluživanja hrane. Naime, njezin djed i pradjed svojedobno su u selu Hreljići, za vrijeme vjerskog blagdana Svete Marije od Zdravlja, za vjernike i hodočasnike kuhali fuže, njoke i kuhani kupus. Očito je to Berghichima u krvi.
- U oštariji Drosina radili smo do kraja Drugog svjetskog rata. A prije toga moj je tata tridesetih godina doma imao spacio, odnosno neku vrstu konobe gdje se prodavala bilica (domaće bijelo vino). Radio je sve i svašta, mučio se da prehrani obitelj. To je neusporedivo s današnjim vremenom kada mladi ne žele raditi - uspoređuje Gina životne prilike danas i nekad.
Nakon što je kod oca skupila iskustvo rada u oštariji, s obitelji se nakon rata preselila u Pulu i počela raditi u tada poznatom restoranu Gorica pokraj Zlatnih vrata. Tu je radila sve do 1969. Sjeća se kako je to bio velik restoran u kojem je bilo zaposleno 15 konobara i kuhara. Puno je tanjura izlazilo iz kuhinje. - Tu su na ručkove dolazili oficiri, vojnici i svi oni koji su morali ići nešto rješavati na općinu iz Buzeta, Pazina i drugih gradova, zatim općinari, doktori i svi drugi koji su imali novca. Promet je bio velik jer je u neposrednoj blizini bilo veliko parkiralište. Tu sam prvenstveno konobarila. Do nas je bila i mesnica gdje smo nabavljali meso koje se odmah pripremalo jer tada nije bilo frižidera. Kuhalo se na velikom štednjaku na drva - prisjeća se Gina tog doba i svih lokala koji su tada radili u gradu, a danas im više, kao ni Gorici, nema ni traga. A onda je ova okretna i elokventna konobarica 1969. odlučila uzeti stvar u svoje ruke. I nije bila prva žena u tom poslu, tada je u Istri poslovalo dosta ugostiteljica.
- Željela sam imati nešto svoje. Osjećala sam se sposobnom to napraviti. Dugo sam vremena tražila prostor gdje ću otvoriti oštariju. Na kraju mi je prostor ustupio jedan čovjek iz sela Krmed koji je radio na tržnici, i to u svojoj kući na Zelenici. Dvije smo godine preuređivali taj lokal. I tako sam otvorila buffet Gina. Radila sam sama, a kada je bilo potrebno, pomagali su mi suprug i sin. Dolazilo nam je jako puno mladih, a specijalnost mi je bio roštilj koji bih pekla navečer. Nismo imali fritezu, pa sam pomfrit spremala u tavi. Po domaću. Kasnije su mi gosti kupili jednu malu fritezu. Imali smo i novi džuboks. Gosti bi mi donosili razne ploče - slušamo nastavak njene životne priče. Sin joj je tada imao samo tri godine, a već je tada znao kuhati kavu na mašinu. Budući da nije mogao doseći mašinu, uz nju je uvijek bio stolić na koji i se popeo. - On je iz rodilišta odmah išao u buffet - smije se Gina. - I do danas je ostao u tom poslu.
RAZGOVORI U UDBI
Sjeća se i da je u to doba više puta morala ići na razgovor u Udbu. Sumnjiva im je bila nabava friteze, ali i džuboksa. - Branili su mi i da primam napojnice. Ali ja sam im rekla da kada tresem nadstolnjak nakon što gosti otiđu, sigurno neću baciti novac koji je bio pod njime - veli nam ona. Tu je radila punih 11 godina, a onda se otvorila nova prilika. Osamdesetih godina preselili su u današnje prostore i postali prepoznatljiva adresa za sve sladokusce i ljubitelje biranih vina. Zanimljivo je da je na današnjem mjestu restorana Gina već nekada davno bio restoran pa su oni samo nastavili tradiciju koja je sada duga čak 162 godine. Tu su se još u doba Italije i Austro-Ugarske organizirale krstitke, krizme i druge obiteljske proslave imućnih Puležana koji su nakon rata otišli iz Pule. Roštilj je tada zamijenila ribljim i mesnim specijalitetima.
- Polako su nam počele dolaziti talijanske obitelji koje su nekad dolazile u taj restoran prije rata. Mnogi su se ovdje znali sresti nakon što se nisu vidjeli 40 godina. Pripremala sam im najbolju ribu, i tako sam dobila probranu i bogatu klijentelu. I tako to traje do dan-danas - zaključuje Gina dok uživamo u njihovim specijalitetima: ribljoj juhi, domaćem kruhu i poznatim domaćim ravijolima s rakovicom.