- Mali, hodaš s glavom u oblacima, ne budi u sedmom nebu – govori majka desetogodišnjem dječaku koji sanja o otvaranju konobe na Kaknu, otoku Šibenskog arhipelaga, usred maslinika u koji rado odlazi sa svojim djedom. Za djeda je jako vezan i s njim provodi svaki slobodni trenutak. Dvadeset godina kasnije, Slaven vješto rukuje loncima i tavama dok priprema tradicionalnu dalmatinsku spizu. Završio je srednju školu za kuhara i radio u restoranima u Šibeniku. Nije se spustio na zemlju, i dalje je u Sedmom nebu.
Naime, to je naziv konobe koju je, kako je i sanjao, otvorio na ovom nenaseljenom otoku. Slaven Radovčić sa svojom obitelji konobu vodi već deset godina, a posljednje dvije je u rad uključena i njegova supruga Nina.
- Živjela sam u Šibeniku i vodila salon za njegu i šišanje pasa. Bila sam zadovoljna sa životom, ali me u jednom trenutku grad počeo gušiti. Otišla sam na Kaprije da se maknem od vreve i upoznala Slavena. Hodali smo godinu dana prije nego smo se vjenčali, a u braku smo dvije godine – priča Nina zaljubljeno.
Do Kakna dolazite trajektom iz Šibenika. Točnije, iskrcavate se na otoku Kaprije, a do njega ćete ipak morati gliserom, gumenjakom, speed boatom ili nekim drugim vodenim prometalom. Čim se privežete na mol koji su Slavenu mještani pomogli popraviti (Kaprijani ovdje već godinama imaju masline i dolaze ih brati), primijetit ćete crvene krovove u moru maslina kako se naziru stotinjak metara od obale.
- Samo pratite stazu do vrha, ne možete pogriješiti – govori nam Slaven dok u traktor prebacuje namirnice koje su trajektom stigle iz Šibenika, a koje je pokupio s Kaprija i svojom gajetom po imenu Đurđa prevezao do otoka. Stazu je napravio Slaven, uz pomoć oca i prijatelja, i popločao ju bračkim kamenom.
Na kraju puta otkriva se nepregledan maslinik i dvije natkrivene sjenice s po nekoliko stolova, kuhinja i drveni šank. Inače, ovdje struju dobivaju preko agregata, a vodu crpe iz gusterne. Budući da tijekom godine nema puno kiše, oni je pune vodom koju cisterna dovozi na otok. Glavna prijevozna sredstva su im već spomenuta gajeta, karijola i traktor u koji su nedavno uložili.
- Uskoro očekujemo i sredstva od poticaja za korištenje obnovljivih izvora energije, točnije planiramo postaviti solarne panele što će nam uvelike olakšati funkcioniranje. To će nam omogućiti da u masliniku budemo cijele godine. Nedavno smo postavili i montažnu kućicu za mene i Slavena kako bismo ovdje provodili više vremena. Do sad smo spavali u šatoru, ali to nam nimalo nije predstavljalo problem – govori Nina.
Neumorno radi cijela obitelj, ne samo Nina i Slaven. Njegovi roditelji pomažu u kuhinji, obilaze goste, odlaze do trajekta po namirnice koje stižu iz grada i nezaobilazan su dio Sedmog neba.
- Kad smo popravljali mol natjerao me je da sve napravim do kraja i onda se sjetio da želi bazen s jastozima. Pa zar mi nije to mogao reći prije nego li sam sav posao završio? Naravno, napravio sam mu jastožeru – glasno priča Slavenom otac, gospodin Vilim. Slaven je majci i ocu ručak radio već s deset godina i oduvijek je znao da će kuhati za ljude.
Jelovnik je ovdje pravi dalmatinski. Na njemu se nalazi salata od hobe, dalmatinski pršut i sirevi, oborita riba na gradele i na brudet, škampi i školjke, gulaš od hobotnice te teletina sa žara ili biftek i ramstek za one koji nisu od ribe. Sve povrće nabavljaju od OPG-a koji u gradu drži Slavenova rođakinja, a ribu i morske plodove od lokalnih ribara s Kaprija i iz Šibenika.
U kuhinji sve funkcionira kao švicarski sat. Nema stresa, nema žurbe. Narudžbe se dovikuju s jednog kraja maslinika na drugi, a hrana izlazi na stolove u rekordnom roku. I tako je sve svježe, većina zahtjeva kratkotrajnu termičku obradu, a jela koja se pripremaju duže (poput gulaša od hobotnice, brudeta, teletine, hobotnice i janjetine pod pekom) se moraju naručiti barem četiri sata unaprijed.
- Volim iskrenu hranu. Pripremam ju na jednostavan način, bez pjenica i emulzija. Ovdje je sve kako su to radili naši stari. Sve mora biti svježe, ako ulov nije bio dobar ili nisam uspio nabaviti biftek, neću ga moći ni poslužiti svojim gostima – govori, pomalo romantično, Slaven dok mu majka s drugog kraja konobe dovikuje: - Dok je bio mali nije htio jesti ništa u što bih stavila kapulu, a danas ako brudet nema tri kile kapule, neće za njega ni čuti!
Gosti su u Sedmom nebu doista kraljevi. O njima brinu kao o članovima vlastite obitelji, a svakog kući pošalju s vrećicom domaće rakije i džemova u znak zahvalnosti. Moglo bi se reći kako je Sedmo nebo jedan veliki dnevni boravak pod suncem u kojem svatko sa svakim razgovara, tuži se na fjaku i sparinu, komentira toć u buzari i slatkoću mesa ribe. Gosti konobe su mahom stranci; Talijani, Šveđani, Nijemci, Austrijanci, ali ni domaćima nije strano zaputiti se do Kakna: - Prošli je tjedan konoba bila puna Šibenčana. To nam je predstavljalo posebnu čast jer smatramo da smo uspjeli ako domaći dolaze jesti našu spizu. To nam je zaista najveća nagrada – priča Nina.
- Ljudi znaju da je ovdje hrana iskrena. Ocat kojim se začinjavaju inćuni, maslinovo ulje, pomidori…Sve to mora biti domaće. Ne možeš svježu ribu začiniti kupovnim uljem. Kapare sami beremo, i oni moraju biti tako reski – prepričava Slavenov otac Vilim.
Nama su apetit otvorili salatom od hobotnice, ribljom paštetom i slanim inćunima s kaparima i pomidorima, a nastavili ga „hraniti“ biftekom Sedmo nebo. Sve do jednoga bogato okusom ekstradjevičanskog maslinova ulja, domaće kvasine, svježe ribe i bosiljka. Biftek savršeno pečen, a salata ispod njega zove na još.
- Mi smo u potpunosti primitivni, ali opet imamo sve što nam treba. Dobra hrana, ovakav ambijent i mir, to vam nitko ne može platiti – govori Nina. Ipak, ništa od toga im nije dano.
- Tek ćemo sada, nakon deset godina, moći povući crtu i vidjeti kako financijski stojimo. Za ovakav projekt su potrebna mnoga ulaganja, svaku sezonu je potrebno nešto novo nabaviti i napraviti. Isto nas čeka i ove i sljedeće godine – govori gospodin Vilim.
Slaven je ostvario svoj san, a najvažnije je da zna što radi. Razumije prirodu, cijeni je, živi u skladu s njom, a isto vrijedi i za ljude. Onaj desetogodišnji dječak koji je u masliniku s djedom brao masline i odlazio na ribe nikad nije napustio Kakan. Na njemu je napravio gostoljubiv raj u kojem će vas uvijek dočekati sa smiješkom i dobrom spizom.