Niti jedan od njih nije bio iz nekadašnje istarske metropole Vodnjana gdje se na rubu najstarijeg dijela mjesta nalazi restoran, danas sa statusom jednog od najboljih u cijeloj regiji i među najboljima u Hrvatskoj. Svi su mu oni bili vjerni poklonici, iako su neki morali do Vodnjanke i dulje od sata. Taj minijaturni kozmopolitizam, putovati s jednog na drugi kraj ovog golemog trokuta s dvije strane omeđenog morem i s jedne visokim planinskim masivima, niti jednom Istraninu nije stran. Da u jednom danu zbog posla, posjeta oštarijama ili nekom vinskom podrumu prođu pola Istre, ovdje je gotovo svakodnevica, posebno za mlađe generacije.
I ja sam se već navikao tijekom čestih boravaka u Istri da je najnormalnije nakon jutarnjeg sastanka u Puli na objed potegnuti do Momjana ili negdje do središnje Istre. Najveća udaljenost ovdje gotovo nikad nije veća od sata vožnje. Manje od pola godine u Vodnjanki sam nakon dulje pauze bio u ljeto i nedavno tri dana zaredom, boraveći na jako dobro organiziranom Sajmu mladog maslinova ulja, u velikom šatoru u najbližem susjedstvu.
U 40 godina postojanja ova obiteljska oštarija promijenila je nekoliko ruha. Kada sam prvi put bio u njoj, zatekao sam je još u “starinskom”, najbliže tradicionalnoj oštariji koju ćete danas susresti samo tamo gdje u većem broju nisu prodrli turisti, u gradićima na brežuljcima podalje od mora. Vodnjanka je prije 20 godina promijenila ruho prometnuvši se izgledom u pravi, fini restoran.
Udobne stolice, prostrti stolovi, fini pribor za jelo i čaše nisu, srećom, ni zericu promijenili delikatne okuse spize koja se ovdje jede. Okruženi komadima starog namještaja u restoranu razvedenom na dva unutarnja prostora, a ljeti još i na dvije terase na različitim razinama cijeli jedan zid, u najstarijem dijelu restorana kod ulaza nešto je poput lutkarskog kazališta. Tu vas sa zida promatraju poveće vesele karikaturalne spodobe starih zanatlija, uokvirene u slikarske rame. Ti veliki reljefi, bit će, podsjećaju na neke poznate stanovnike Vodnjana i potpuno su originalan element uređenja koji naglašava pripadnost jednom od najstarijih istarskih mjesta s karakterom grada.
Nju, pak, neprekidno u svojim jelima evocira Svjetlana Celija, jedna od zbiljskih istarskih gastro ikona. Ova agilna gospođa, u sretnom spoju okretna gazdarica i vrhunska kuharica, koja sa sestrom i obitelji vodi restoran, već je dugo najpouzdaniji propagator tradicionalnih istarskih jela.
Sve što ovdje jedete u jakom je dosluhu s tradicijom i receptima koje ona prikuplja i evocira u tećama i padelama. U poslu joj je, osim sestre Vesne, sve donedavno pomagala najstarija generacija Vodnjanki, njezina majka s prijateljicama kojih se sjećam kako u kutu restorana mijese tjesteninu, frču fuže i rolaju pljukance koji su glavno uporište većine ovdašnjih jela.
Njihovu je ulogu meštre od pašti preuzela Svjetlanina šogorica. Rani objed, prije nego što sam i stupio u sajamski šator s uljima, bila je maneštra s grahom i kukuruzom, kuhana s malo ostataka od njihovih uvijek izvanrednih pršuta koje Svjetlanin muž nabavlja na pouzdanim istarskim adresama. Baš za utopliti ne samo utrobu nego i raspoloženje. Domaće lazanje, nešto šire tijesto (“da se ne mora previše delat”) tipa tagliatelle, kao treće jelo stigle su ovaj put pomiješane na suhim domaćim kobasicama šufiganim u vinu. Puno mente i salvije učinilo je ovo fino jelo, koje sam prvi put ovdje probao, pamtljivim zauvijek.Toliko dobro da se dalo usporediti s vrhuncem bumbarske kuhinje za najsvečanije zgode, pohanim kotletima mlade janjetine, koje sam jeo prošlo ljeto. (Bumbari su najstariji stanovnici Vodnjana koji govore bumbarskim dijalektom, odnosno istroromanskim ili istriotskim, op. R.M.).
Za kraj, teško je riječima teško opisati finoću u torti s maslinovim uljem. Bez brašna je - samo čokolada, jaja, šećer i maslinovo ulje od buže! Preskačem jedan marendin i opisujem treće blagovanje u kasno popodne sredinom prošlog studenog. Početak s pršutom, crnim maslinama, skutom i kockicama jedva malo zapečene palente s mljevenim maslinama. Jednostavan Svjetlanin klasik koji zna varirati i s još ponekim dodatkom i obaveznom rikolom. Nezaobilazna maneštra ovaj put i s malo ječma, a sve na bogatom peštu od pršuta i pancete. Za kraj žvacet od boškarina s domaćim njokima. Slast nad slastima! Sve po domaću, a usporedivo s najboljim okusima kuhinje vrhunskih restorana.
