Takenoko
Masarykova ulica 22, Zagreb
Mario Obrovac
01 4860 530
pon-sub 12-01 h
Danas smješten u najstrožem centru, prati kroz velika stakla užurbani ritam hrvatske metropole i dalje plijeneći kvalitetom i raznovrsnošću pripreme ne samo japanske već općenito azijske i fuzijske kuhinje. Profinjeni interijer restorana originalni je rad dizajnerskog dvojca Valčić i Petljak koji može mirno uz bok bilo kojem restoranu europskih i svjetskih velegradova. Unutrašnjosti ipak malo nedostaje zen, spokoj i minimalizam, toliko svojstveni japanskom restoranu visoke kategorije.
Ambijent u kojem uživate važan je poput hrane koju uživate, otprilike bi rekli Japanci. U Takenoku stvarno mogu uživati iskusni ljubitelji sushija, ali i svi kojima sirova riba nije prvi izbor. Osobno sam sushi otkrio u Londonu, ali sam ga poput mnogih dobro upoznao posjećujući Takenoko, gdje majstorski motaju rižine rolice predstavljajući nekoliko najvažnijih stilova. Redom ovdje služe nigiri i maki (u varijacijama hosomaki i uramaki) s vrlo dobrim izborom “punjenja” od rakova preko tune i lososa do jegulja i povrća, kao i odlični sashimi od nekoliko različitih riba i mekušaca s mogućnošću izbora lakše (150 g) ili teže varijante (300 g). Moja je preporuka Black sushi sa sipinim crnilom.
Fuzijski dio priče prepušten je jelima poput odličnog lososa glaziranog korejskim pikantnim gochujang umakom, koji daje zanimljiv i vruć okus ribi hladnih mora. Saiko umak od naranče i crni bakalar (Black cod nije vrsta bakalara!) ne slažu se dovoljno dobro da bi potencirali meso ove ribe. Meso joj je naime najsličnije okusom putru, pa je zovu i butterfish. Jelo je očiti pokušaj interpretacije same ikone fuzijskog kulinarstva koju je osmislio planetarni chef Nobu Matsushisa. Njegov savršeni “Black cod in miso” jeo sam više puta na različitim mjestima u nekom od četrdesetak restorana velikog Japanca, koje vodi samostalno ili u partnerstvu s Robertom de Nirom. Proljetne rolice u Takenoku su drugačije. Neizostavno predjelo azijskih restorana ovdje miješa izvorne okuse u novo i originalno jelo, koje, ako niste, trebate probati.
Prženi janjeći rillette, koji sam ručao nedavno kao glavno jelo, bolja je ideja od realizacije. Krusta je hrskava i nemasna kako i priliči prženom jelu, ali je janjetina suha i nedovoljno začinjena. Pire od graška kao podloga dobro se slaže s mesom i bio je lijepo začinjen. Uz bolje profilirane okuse, ova “janjetina s bižima” ima potencijal postati odlično jelo. Panacota s puslicama kao desert dobiva vrlo solidnu ocjenu, a crème brûlée treba ili ozbiljno tehnički dotjerati ili razmisliti o primjerenijem nazivu slastice. Sugerirao bih i brisanje s liste notornih deserata poput lava cakea ili cheese cakea bez obzira na možda uspješnije interpretacije. Vinska karta je impresivna, dominira izbor pjenušaca, a veći izbor rižinih vina bio bi primjeren ozbiljnom japanskom restoranu. Slično je i s pivom, od azijskih primjećujem samo Sapporo i Asahi, a ostatak izbora je skroman. Iako nisam pivopija, uz azijsku hranu najčešće pijem upravo pivo.
Naime, u zemljama istoka lokalna vina uglavnom su ispodprosječna, uvozno vino je skupo, izbor je slab, a uvjeti čuvanja često neprimjereni. Pivo je zato često piće izbora. Chef Motohiko Moto Mochizuki, nakon dugih godina, odnedavno više ne kuha u Takenoku pa će biti zanimljivo pratiti kojim će smjerom krenuti nasljednici, dva Marija. Mario Obrovac u Zagrebu i Mario Starman u Dubrovniku. Zasad je to utaban, provjeren i dobro poznat put. Vjerujem da može i bolje. Na kraju spomenimo i to da Takenoko ima mlađeg brata u Dubrovniku, kojeg tek moram posjetiti. Ako je kuhanje na nivou kojem godinama svjedočimo u Zagrebu, Dubrovčani i njihovi brojni međunarodni gosti mogu pojesti dobar sushi i uživati u inovativnom jelu koje treba s pravom očekivati u fuzijskom restoranu.
KATEGORIJA RESTORANA: Restoran visoke kuhinje
HRANA: 8/10
AMBIJENT: 8/10
USLUGA: 8/10