Redoviti posjetitelji zagrebačkih tržnica već jedno vrijeme mogu uživati u prekrasnim prizorima stolova prepunih raskošno crvenih i sočnih trešanja. Sasvim simbolično, upravo smo na Trešnjevačkoj tržnici jedno rano jutro naišli na takav stol, točnije na štand obiteljskoga poljoprivrednog gospodarstva Alpeza iz okolice Zagreba. Njihovi slatki plodovi potaknuli su nas da saznamo nešto više o samom gospodarstvu koje ove godine obilježava desetu godišnjicu postojanja. Ovom prilikom popričali smo s članom obitelji, 28-godišnjim Markom Naletilićem, koji pomaže svom ujaku i voditelju OPG-a Mariju Alpezi, kao i ostatku obitelji, u njihovu zajedničkom poduzetničkom pothvatu.
Plantaža kraj Vrbovca
- U selu Zabrđe pokraj Vrbovca imamo dva poljoprivredna zemljišta od ukupno 20 tisuća četvornih metara obradivog tla na kojima je posađeno oko 800 voćki. Primarni proizvod su trešnje koje smo ove godine počeli brati već 15. svibnja, a berbe nam traju skoro do kraja lipnja. Svake sezone na Trešnjevačkom placu i na štandovima po Zagrebu, i to kod stadiona Maksimir, Jordanovca te na zavoju Horvaćanske ulice, uspijemo prodati oko tonu trešanja, iako je posljednjih četiri mraz znatno naštetio našim stablima. Na sreću, možemo reći da nam je ova godina najbolja dosad, a sezona još traje - uz smiješak je objasnio Marko.
Od različitih vrsta trešanja, na svojim poljima posadili su sorte Early Bigi, Carmen, Sweetheart i Burlat, od kojih je Early Bigi najbrojnija. Praktična strana ovakve metode sadnje skriva se u činjenici da svaka sorta dozrijeva u različito vrijeme, iako postaje sve teže predvidjeti kako će se priroda ponašati zbog naglih izmjena sezona i velikih razlika u temperaturi. Sam uzgoj trešanja dugoročno je ulaganje koje ipak ima rok trajanja. Naime, vijek stabla je od 25 do 30 godina, a od sadnje mora proći njih barem pet dok voćka ne ojača i ne počne roditi.
Prve godine priprema se tlo, ograđuje se polje, sade se mladice i radi se sve kako bi se zadovoljili temeljni uvjeti za registraciju poljoprivrednoga gospodarstva. U OPGu Alpeza pritom su se savjetovali sa stručnjacima s Agronomskog fakulteta u Zagrebu kako bi od svojih polja dobili najviše što mogu. Svake godine stabla jačaju, a od sedme do devete godine trešnja najbolje rodi. Jedno drvo na njihovim poljima u prosjeku proizvede oko 15 kilograma trešanja, no tek pola te količine stigne do kupaca jer samo najljepši plodovi idu u prodaju.
Samo prirodno
- Nismo htjeli tretirati naše voćke pesticidima kako bismo povećali količinu trešanja koje možemo prodati jer smo željeli da ono što prodajemo zaista bude prirodno. Iako zbog toga nemamo mnogo plodova, ljudi prepoznaju njihovu kvalitetu. Beremo isključivo zrele crvene trešnje, i to uvijek u kasno popodne, spremamo ih u sanduke, a potom idući dan već oko 6, pola 7 ujutro stižemo na plac kako bi naše voće do kupaca došlo svježe, ravno s polja na stol - istaknuo je Marko. Naravno, nije sve idealno pa se tako obitelj Alpeza, kao i brojni poljoprivrednici diljem Hrvatske, susreće s brojnim izazovima.
- Svaki OPG-ovac vodi svoju bitku i sam bira koliko će se dugo boriti. Mi još nismo spremni odustati, unatoč svim teškoćama kojih je doista mnogo, od nepredvidivih vremenskih uvjeta, nepravedne konkurencije koja nam ruši cijenu pa do činjenice da je teško pronaći dobru radnu snagu. Jako hladna zima svima postaje problem jer se stabla ne mogu othrvati vremenskim uvjetima, što nas podsjeća da je, usprkos svem našem trudu, priroda ključni faktor u proizvodnji - naglasio je Marko.
I dodao: - Borimo se kao i svi drugi, pogotovo kada uzmemo u obzir jako nisku uvoznu cijenu tretiranoga i GMO voća koje preplavljuje tržište. Savršena voćka nije prirodna, takva može nastati samo u laboratoriju, a kupci danas traže upravo takve plodove. Tržnica je nekada diktirala kako izgleda naša prehrana jer se pratila prirodna izmjena sezona sazrijevanja voća i povrća. Danas nam u supermarketima na raspolaganju stoje proizvodi iz cijelog svijeta u svako doba godine, sve na jednome mjestu. Budući da je roba iz uvoza prejeftina, sve više ljudi odlazi u supermarkete umjesto na tržnicu te se time trend odlaska na plac postupno smanjuje. Još jedan problem hrvatskih potrošača jest da često nisu svjesni da su prodavači na tržnicama zapravo većinom prekupci koji svoje proizvode nabavljaju u trgovačkim lancima na akcijama ili na Zelenoj tržnici, a možete ih prepoznati po prevelikom izboru voća i povrća. Njihove niske cijene onemogućuju hrvatskim poljoprivrednicima da nadoknade sredstva uložena u proizvodnju stvarno kvalitetnog domaćeg voća i povrća, a prepoznati ih možete po stolovima na kojima imaju maksimalno tri različita proizvoda.
Vrijednost za novac
Onoga tko nije upućen u probleme s kojima se susreću hrvatski poljoprivrednici, a svjestan je situacije u državi po pitanju nezaposlenosti, iznenadit će podatak da je poljoprivreda jedan od sektora gdje potražnja za radnicima najčešće ostane nezadovoljena.
| - Jako je teško pronaći berače jer nitko ne želi raditi. Znamo za slučajeve gdje bi pola polja propalo jer poljoprivrednici nisu uspjeli dobiti radnu snagu koja bi odradila posao. Rad na zemlji je težak i mora se vrednovati više nego što to činimo. Naš je cilj bio dobiti domaći proizvod koji smo stvorili vlastitim rukama i koji vrijedi. Ljudi zaborave koliko je posla potrebno da bi voćka bila sočna, slatka i zdrava. Godine ulaganja, kao i cijena održavanja, branja, prijevoza i same prodaje faktori su koje se mora uzeti u obzir. Naravno, treba pažljivo pogledati ponudu na tržnici, a ne isključivo uspoređivati cijene, kao što to mnogi čine. Prednost je što naše voćke nisu špricane pa kako priroda da, tako će i biti. Lijep je osjećaj kad stvaraš nešto svoje, kad izađeš na polje i ubereš plod u koji si osam godina ulagao i trud i novac te potom okusiš tu sočnu trešnju. Doista se osjeti razlika u kvaliteti kada jedete voćku koja je ubrana zrela, umjesto da zrije u nekom skladištu na putu iz inozemstva. Zbog toga nam se na tržnici vraćaju isti ljudi jer nas prepoznaju, a kupci nam čak dolaze i po preporuci - ponosno je zaključio Marko. |