OAZA LJEŠNJAKA KRAJ DARUVARA

U SMJENI S BERAČIMA LJEŠNJAKA: Kad je počinjao, rekli su mu da se drži krumpira, ali srećom on ih nije slušao!

    AUTOR:
    • Matija Boltižar

  • OBJAVLJENO:
  • 25.09.2018. u 09:35

Golubinjak, 180918. Reportaza o berbi ljesnjaka s obitelji Klimes.
Na fotografiji: Zvonko i Josip Klimes.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX

Zvonko Klimeš iz Golubinjaka kod Daruvara 1987. je godine promijenio svoj život. Oženio se za Snježanu i rekao zbogom bećarenju. Skrasio se, osnovao svoju obitelj i bio je spreman od oca polako preuzeti upravljanje nad obiteljskom farmom i imanjem. Iste je godine napravio još jedan veliki životni zaokret. Posadio je 550 sadnica lješnjaka na polju nedaleko od obiteljske kuće.

Svi u selu rekli su mu da to nije pametna ideja, da se treba držati kukuruza i krumpira. Ipak, otac mu je dao blagoslov i njemu je to bilo dovoljno. Od te je godine njegov život postao vezan uz dvije stvari - obitelj i lješnjake. I tako je ostalo sve do danas, uz male promjene. U obitelji više nisu samo on i Snježana, nego i sinovi Josip i Ivan. I lješnjaka ima malo više.

Golubinjak, 180918. Reportaza o berbi ljesnjaka s obitelji Klimes.
Na fotografiji: Zvonko, Josip i Snjezanaa Klimes, Marka i Anton Halupecki.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
 

S 550 sadnica došao je do 3050 i sada je jedan od najvećih proizvođača lješnjaka u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. E da, još je jedna stvar ostala nepromijenjena u posljednjih 30 godina. Svakog rujna život staje za obitelj Klimeš i okreće se samo oko jedne stvari - berbe lješnjaka.

Golubinjak, 180918. Reportaza o berbi ljesnjaka s obitelji Klimes.
Na fotografiji: ljesnjaci.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
 

- Prije nam je berba trajala i po tri tjedna. Ponekad bi nam došlo i po 30-ak radnika koji bi od jutra do mraka ručno brali lješnjake. Sjećam se, jednom nas je bilo 37 i opet nismo u jednom danu uspjeli pokupiti sve lješnjake na jednom polju. Uf, bio je to mukotrpan posao. Sad je malo lakše s novim strojem. On je zamijenio, pa, minimalno 15 ljudi. Sad je dovoljno nas 10 da u tjedan dana poberemo sve lješnjake - otkriva Zvonko. Klimeše smo ulovili u posljednjem danu berbe. Ostalo im je još stotinjak lijeski, posao dovoljan za nekoliko ljudi, pa su Zvonku i Snježani u pomoć uskočili samo stariji sin Josip, koji danas živi u Koprivnici, te susjedi Anton i Marka Halupecki.

Golubinjak, 180918. Reportaza o berbi ljesnjaka s obitelji Klimes.
Na fotografiji: Snjezana Klimes.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
 

U dvorištu su dva traktora već spremno čekala. Crveni IMT s prikolicom i zeleni Fendt s Facmom, strojem za usisavanje i čišćenje lješnjaka. Svatko je sjeo u svoje prijevozno sredstvo. Sin u IMT, tata u Fendt, svi ostali u prikolicu. Naime, polje se nalazi iza šume i do njega vodi neravni zemljani put koji nije primjeren za automobile. Zapravo, nije prikladan za ništa drugo osim za široke i sigurne traktorske gume. To je polje ono isto na kojem je Zvonko prije 31 godinu zasadio svoje prve lješnjake. To više nisu male, mršave stabljike, nego moćna stabla koja su stvorila vlastitu šumu. Mi ne idemo tamo, nego se okrećemo mlađem dijelu polja gdje su šest godina stare sadnice.

Golubinjak, 180918. Reportaza o berbi ljesnjaka s obitelji Klimes.
Na fotografiji: Marka Halupecki.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX

Golubinjak, 180918. Reportaza o berbi ljesnjaka s obitelji Klimes.
Na fotografiji: beraci u akciji.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
 

- Na starima smo samo u jednom redu imali po nekoliko vreća lješnjaka, baš su rodne. Znaš zašto je to tako? Moraš ih obrezivati. 'Što više režeš, to bolje bereš', tak mi je jednom rekao jedan stariji čovjek i stvarno je bio u pravu - smiješi se Zvonko i parkira Fendt između dva reda mladih lješnjaka. Čim su kotači na traktorima stali, svi su automatski krenuli na svoje pozicije. Snježana, susjedi Anton i Marka uzeli su grablje i otišli prema neobranim lijeskama. Zvonko i Josip ostali su pokraj stroja - usisavača i spremali ga za paljenje. Svatko u svojem poslu, na svojoj strani. Nitko nije imao vremena za razgovor jer je sunce već palilo svom snagom. Plan je završiti prije ručka, prije 13 sati, tako da nema vremena za ćaskanje. Ništa, treba zaraditi marendu... Uzeli smo grablje i pridružili se "grabljačima". Snježana je pokazala proceduru.

Golubinjak, 180918. Reportaza o berbi ljesnjaka s obitelji Klimes.
Na fotografiji: ljesnjaci.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
 

- Prvo protresete krošnju da padnu lješnjaci, većina je već ispala, tako da ne treba puno tresti. Zatim pograbljate ispale lješnjake na hrpu koju će dečki onda usisati. Na kraju pregledate ako je koji lješnjak ostao na grani i to je to - kaže Snježana i vraća se poslu. Krećemo. Tresi, grabljaj, pregledaj. Tresi, grabljaj, pregledaj. Tresi, grabljaj, pregledaj. I tako do kraja reda. I onda opet u drugom redu. Tu i tamo smo se borili s gustom paučinom, ali najveći je problem sunce koje nemilosrdno udara s nebesa. Malo dalje "usisavači" su zaokupljeni svojim poslom.

Golubinjak, 180918. Reportaza o berbi ljesnjaka s obitelji Klimes.
Na fotografiji: berba ljesnjaka.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX

Golubinjak, 180918. Reportaza o berbi ljesnjaka s obitelji Klimes.
Na fotografiji: berba ljesnjaka.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
 

Zvonko i Josip crnim plastičnim crijevima usisavaju nagrabljene hrpe lješnjaka i trave. Oko njih je golemi sivi zid. Njima je i gore nego nama grabljačima. Oni uz sunce imaju i prašinu. Prilazimo bliže, a Zvonko s osmijehom staje s poslom da nam ukratko objasni princip rada stroja.

Golubinjak, 180918. Reportaza o berbi ljesnjaka s obitelji Klimes.
Na fotografiji: berba ljesnjaka.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX

- Crijevom usišemo lješnjake i onda ih stroj odmah čisti. Ne smetaju njemu ni trava, ni zemlja, ni grančice, sve on to proguta i izbaci. Lješnjake stroj potom sortira u dva izlaza s vrećama. U jednu vreću padaju očišćeni lješnjaci, a u drugu oni koje stroj slučajno nije uspio očistiti - objašnjava Zvonko i nakon kratke pauze nastavlja s poslom.

Golubinjak, 180918. Reportaza o berbi ljesnjaka s obitelji Klimes.
Na fotografiji: berba ljesnjaka.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX

Golubinjak, 180918. Reportaza o berbi ljesnjaka s obitelji Klimes.
Na fotografiji: berba ljesnjaka.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
 

Nakon sat vremena uspješno smo pograbljali sve lješnjake, što je bio neslužbeni znak za pauzu. Snježana je rasprostrla deku ispod visokih, starih lijeski i svatko je uzeo svoje tekuće osvježenje. Netko sok, netko pivo, netko vodu. Svakome po ukusu. Sada je napokon došlo i vrijeme da malo popričamo o samom uzgoju lješnjaka. Zvonko je ovaj mjesec otišao u mirovinu, nakon što je tvrtka u kojoj je radio otišla u stečaj. S jedne mu je strane to bolje jer se cijeli može posvetiti svojem imanju, životinjama i poljima. I, naravno, lješnjacima.

Golubinjak, 180918. Reportaza o berbi ljesnjaka s obitelji Klimes.
Na fotografiji: Zvonko Klimes u susioni ljesnjaka.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
 

Klimeši imaju oko šest hektara zemlje na kojoj su posađeni lješnjaci. Većinom su to istarski lješnjaci, ali ponegdje se nađe koji rimski lješnjak ili "Tonda Romana". Oni služe kao oprašivači. Naime, lijeske su dvospolci i oni se u pravilu sami oprašuju. Ipak, ponekad se zna dogoditi da zbog hladnoće muška strana zakaže i ne opraši žensku. Tada nastupaju druge sorte lješnjaka koje cvjetaju kasnije pa onda one obave posao koji "istrijani" nisu uspjeli. Taj dio s oprašivanjem lijeske obave same, no ljudska pomoć im je potrebna u zaštiti od nametnika.

Lješnjaci imaju puno prirodnih nametnika. Najveći je smrdljivi martin, jedne mi je godine pojeo trećinu uroda. Tu su i ljeskotoč, grinje, bogomoljke, pa i ptice ili jazavci. Iako u crtićima uvijek prikazuju vjeverice, one zapravo nisu opasne. One mogu napraviti štetu ako imate samo jedno stablo, onda će ga cijelog opelješiti, ali na ovako velikim plantažama njihove se krađe ni ne primijete - govori Zvonko.

Zbog svih mogućih nametnika moraju špricati lijeske i po sedam puta godišnje, ali ni to nije garancija da će urod biti stopostotan. Elementarne nepogode također mogu uništiti lješnjak, kao i prehladno vrijeme u travnju i svibnju. Ipak, ova bi godina trebala biti solidna i Zvonko očekuje da će imati između šest i sedam tona lješnjaka u ljusci, dakle nekoliko tona očišćenih lješnjaka. Jedan je od glavnih uvjeta za dobar urod ujedno i obrezivanje i briga za mlade sadnice.

Golubinjak, 180918. Reportaza o berbi ljesnjaka s obitelji Klimes.
Na fotografiji: berba ljesnjaka.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
 

- Što više režeš, to bolje bereš - podsjeća nas opet Zvonko. Naime, on provede cijeli studeni među lješnjacima obrezujući nepotrebne grane i presađujući nove lijeske s korijenjem na drugu poziciju. - Idemo, pokret - ustaje sin Josip, što je znak za nastavak posla. Vraćamo se pod jako sunce, ali u drukčijem sastavu. Snježana i Marka uzele su crijeva usisavača, a Zvonko je ostao u traktoru i vozi između redova. Ostatak muške ekipe otišao je prema IMT-u.

Golubinjak, 180918. Reportaza o berbi ljesnjaka s obitelji Klimes.
Na fotografiji: Snjezana Klimes i Marka Halupecki.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
 

- Vrijeme je za utovar - kaže Josip i dobacuje nešto susjedu Antonu. Isprva nismo razumjeli riječi, ali na kraju je ispalo da nismo ni mogli. Naime, pričao je češki.

- Mi smo svi ovdje Česi. U daruvarskom kraju živi mnogo obitelji češkog podrijetla koje i dalje njeguju tradiciju svojih djedova i pradjedova. Tako i mi. Moj brat i ja išli smo u češku osnovnu školu, a tata i ja doma stalno pričamo na češkom - priča Josip i sjeda u IMT.

Golubinjak, 180918. Reportaza o berbi ljesnjaka s obitelji Klimes.
Na fotografiji: ljesnjaci.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
 

Malim crvenim traktorom ulazi u završene redove dok mi bacamo vreće s lješnjacima u prikolicu. Pola sata posla i gotovo je. Berba je završena. Spremaju se stvari, gasi se stroj i vrijeme je za povratak kući. Sjedamo opet u prikolicu koja ovaj put nije prazna i vraćamo se neravnim poljskim putom do imanja, gdje nas očekuje još jedan posao prije marende.

- Vreće treba spremiti - kaže Josip dok parkira prikolicu pokraj sušare. Unutra su vreće naslagane skoro do vrha i ima još taman mjesta za naših desetak vreća. Gotovi smo za par minuta i baš tada Snježana zove u kuću na objed. Domaća šunka, salama, sir i pinđur već čekaju na stolu.

Lješnjaci će u sušari ostati pet dana i onda ih idemo razbijati i spremati za prodaju. Već imamo narudžbu za 200 kilograma - govori Zvonko nakon što smo završili s jelom.

Lješnjake razbijaju na malom stroju koji su sami sastavili s prijateljima te onda očišćene lješnjake stavljaju u drugi stroj, isto domaće izrade. On razvrstava lješnjake na veće i manje, prvu i drugu klasu. Onda slijedi još vaganje i pakiranje lješnjaka te, konačno, prodaja.

- Dosad smo svake godine uspjeli sve prodati, a vjerujemo da će tako biti i ove sezone. Lješnjake u pravilu prodajemo po cijeloj Hrvatskoj, nešto na malo, nešto na veliko. Prodajemo nekim tvrtkama i slastičarnicama u Šibeniku, Slavonskom Brodu i Zagrebu te, naravno, po okolici. Cijena je 55 ili 60 kuna s PDV-om, ali je više diktira tržište nego mi. Najzaslužnija je za to Turska. Ako je ondje loša godina, onda možemo podignuti cijene, ali ako oni imaju dobar urod, onda moramo sniziti cijene da bismo bili konkurentni. Ove godine imali su lošu godinu, tako da... - smije se Zvonko.

Golubinjak, 180918. Reportaza o berbi ljesnjaka s obitelji Klimes.
Na fotografiji: Zvonko i Josip Klimes.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX
 

U prodaji i distribuciji sudjeluju svi članovi obitelji. Josip radi u Koprivnici, a mlađi sin Ivan u Daruvaru, tako da svatko ima svoje kanale prodaje. Ipak, obojica su i dalje jednom nogom ostali u Golubinjaku. Ivan živi odmah nasuprot obiteljske kuće, a Josip je kupio imanje u selu i tamo planira napraviti vikendicu. I zasaditi prva dva vlastita hektara lješnjaka.

- A šta ću, nastavit ću i ja s lješnjacima - kaže Josip. Baš je u njegovim godinama bio i otac Zvonko kada je posadio svoje prve lješnjake. Njemu je ta odluka promijenila život. Možda će i Josipu.

 

Priča je objavljena u magazinu Like!

Izdvajamo

Iz drugih medija