Marina Markežića pamtimo kao vrsnog ugostitelja i poduzetnika koji je znao prepoznati trenutak kada će cijene nekretnina u Istri poletjeti u nebo, pa na vrijeme uzeti svoj dio kolača u tom kratkom, ali impresivno profitabilnom investicijskom valu. U ugostiteljstvu je ostavio dubok trag vodeći jedan od prvih restorana koji se koncentrirao na lokalne namirnice, s naglaskom na bijeli tartuf - modus operandi većeg dijela ambicioznijih i autentičnijih istarskih restorana. U vino je ušao malo kasnije, gotovo cijelo desetljeće iza pionira Degrassija i Kozlovića. Ne odveć ambiciozno u početku, s idejom da ima vino za vlastite potrebe, a da višak proda na tržištu. Uz to, da ima prostor gdje može provoditi vrijeme s dobrim prijateljima, posljedica čega je i arhitektonski koncept vinarije koja više nalikuje na klasičnu slow life toskansku vilu nego na modernu vinariju.
Međutim, upravo vino, koje je u međuvremnu izraslo u najvažniji biznis njegove obitelji, obilježit će ga trajno i uvesti u društvo vinskih besmrtnika koji su istarsko vino iz debelog žmulja notornih lokalnih oštarija uspjeli pretočiti u preskupe Riedlove i Zalto čaše najprestižnijih restorana zemlje i Europe. Vinski posao je rastao iz godine u godinu i Marino je u jednom trenutku odlučio usporiti. Iznajmio je svoj restoran, smanjio ostale poslove i posvetio se vinu. Od početka je želio raditi organska (ekološka) vina pa je lišio vinograde sistematika i ostalih agresivnih i neselektivnih kemijskih sredstava. Posljedično su prispjeli certifikati o organskom uzgoju i pripadajući ekološki simbol na etiketi. Iako se kod predaka u obitelji protežirala ideja da se specijaliziraju za sortu muškat (danas zaštićeni muškat momjanski), Marino se odlučio okušati s ve ćinom tipičnih istarskih sorti malvazijom, teranom, merlotom i cabernetom. Uspjeh je bio trenutan.
Vinogradi koje je zasadio na obiteljskom i obližnjem akviziranom zemljištu dali su izvrsno grožđe, vina su posljedično bila sjajna već u prvim izdanjima i lako su se rasprodala. Marino je istraživao dalje. Uveo je dozrijevanje u amforama, eksperimentirao s velikim bačvama, proučavao tipove maceracija na crnjacima, proizveo muškat s tri lica, suhim, slatkim i superslatkim, i napravio impresivan pjenušac šampanjskom metodom. Cijelo je to vrijeme radio i “redovna” vina od malvazije i terana. Imao je svoje uspone i padove, uspješne i neuspješne eksperimente, kao i svaki znatiželjni vinar, ali u nekoliko mu je stvari uspjelo izvan svih očekivanja. Prije svega Unica.
Malvazija dobivena selekcijom najboljeg grožđa, macerirana na hladno nekoliko dana, a po fermentaciji odležavana još 12 mjeseci na vlastitom talogu u velikim rabljenim hrastovim bačvama vino je najviše kvalitativne klase, ravnopravna nekom od Montracheta ili Pessac-Leognanu razreda Smith-Haut-Lafitte. Unice iz 2009. sjećamo se kao dobrog i ambicioznog vina preistaknutih mišića - tipična pogreška dobrih istarskih vinara s polovice dvijetisućitih. A potom je došla 2010. Kišna berba od koje se ništa nije očekivalo dala je najbolje vino vinarije Kabola do tada. I danas je Unica 2010. šokantno dobro vino fantastično dobre kondicije, savršenog balansa elegancije, punoće, intenziteta i živosti.
Pravo malo remek-djelo. Međutim, Markežić je na tržište upravo izbacio još bolju Unicu, iz 2015., vino čija vas kvaliteta ostavlja nijemima. Impresionira slojevitošću, punoćom, kompleksnošću i mineralnošću, a pritom je aromatski sasvim nenametljivo. Zasigurno najbolje Kabolino vino do sada, a možda i još zadugo. Osim Unice, novitet koji će ostaviti dubok trag je teran iz amfore. No, kao i malvazija iz amfore, također iz 2015. treba još nekoliko godina dozrijevanja u boci da dosegne vrhunac. Ostala vina vinarije su, svaka u svojoj klasi, u najvišem razredu kvalitete. Nas su najviše impresionirala tri koja slijede u nastavku.
KABOLA UNICA 2015.
Bogata i kompleksna malvazija s mirisom razvijenog i odležanog vina. Zrelo žuto koštuničavo voće prva je asocijacija, potom obilne kvaščane note što podsjećaju na koricu kruha, pa zrela dinja i narančasti agrumi na završetku. Okus je pun i bogat, kao i miris, koji je iznimno slojevit. Glavna karakteristika mu je kredasta mineralnost na jeziku, potom punoća i svojevrsna slast, ugodna toplina, pa kremastost što ostaje na nepcu nakon ispijanja. Mineralnost je glavna karakteristika, a potom bljeskovi zrele voćnosti i finih začina. Čist i slastan finiš začinjen je toplinom, kremastošću i mineralnom pikantnošću. Kolekcionarska vrijednost.
Ocjena: 94+/100
KABOLA CABERNET SAUVIGNON 2015.
Izrazito duboke i neprozirne rubinsko crvene boje. Intenzivnog i bogatog mirisa na crni ribiz i borovnicu prije svega, a potom na začinske note cedra i lista duhana. U ustima vladaju toplina i zrela raskoš, začinjeni pikantnim začinima i gustim, gotovo džemastim voćem. Tanini su čvrsti, ali savršeno uklopljeni, okus je dugačak, kiselina prilično naglašena, toliko da uravnoteži toplinu i koncentraciju. Raskošno vino velikog potencijala za odležavanje. Stilski asocira na čileanske perjanice poput Rothschildove Almavive ili Montesove Alphe M.
Ocjena: 91+/100
KABOLA AMFORA TERAN 2015.
Boje kao u mladog Bordeauxa i razvijenije nego u standardnog terana iste dobi. Vrlo lijepog mirisa, u početku pretežno začinskih aroma s decentnim hrastom, a poslije prema zrelim i crnim višnjama maraska, vaniliji i crnom bobičastom voću. U primjesama još nešto teranovske herbalnosti poput lista rajčice. Okus je vrlo živ, ali istodobno i izrazito bogat. Posjeduje eleganciju koju prethodni cabernet nema, ali ima jednak intenzitet i trajanje. Savršen balans. Uglađenih tanina, superatraktivnog aftertastea na džem od višanja uz pikantne začine.
Ocjena: 92+/100