Graševina nema prestižan status malvazije istarske ili pošipa. Restorani s visokom kuhinjom ili vodeći hrvatski sommelieri još oklijevaju kad biraju bijela vina za svoje vinske liste. Rijetko je graševina njihova prva preporuka. Je li tako zbog straha da ne ispadnu nedovoljno originalni ili nedovoljno dobri poznavatelji vina koji ne znaju dalje od graševine, ili su pak obični snobovi bez pokrića kojima graševina nije dovoljno posh, teško je reći, ali jednostavno je ne nude. U toj se činjenici zrcali naš mentalitet. Graševina je previše narodska da bi se ponudila s ponosom.
Dva najvažnija proizvođača
Je li graševina samo narodsko vino ili se u njoj skriva još nešto, odlučili smo istražiti podrobnije. Stoga smo popratili dvije radionice na temu graševina na netom završenom Vinart Grand Tastingu, kako bismo se uvjerili u istinski potencijal te kontradiktorne sorte. U pomoć su pozvana dva najvažnija proizvođa- ča graševine u povijesti njezine proizvodnje u Hrvatskoj. Jedan je vinarija Kutjevo d. d. sa svojom višestoljetnom tradicijom u proizvodnji vina i najduljom u proizvodnji graševine, a drugi je vinarija Krauthaker, čiji je vlasnik jednom bio glavni enolog prethodnika, a danas s obitelji stvara neke od najboljih graševina na tržištu. Radionice su se zvale Kutjevo d.d. - kako se rađala graševina i Krauthaker - vertikalno kušanje graševine Mitrovac.
Vino koje može odležavati godinama pa i desetljećima
Graševina je pokazala ne samo potencijal da bude veliko vino koje može odležavati godinama, pa i desetljećima, nego da može starjeti bolje od većine poznatih nam sorti, te ono najšokantnije, bolje od najvećeg broja crnih sorti, to jest crnih vina. Uobičajeno je, naime, da crna vina bolje stare od bijelih. Bijela vina se troše već u prvoj godini od berbe, dok se bolja crna vina počinju trošiti u drugoj, a treća se godina u najvećem broju slučajeva smatra idealnim terminom za puštanje u prodaju. Logično je da je shodno tome i ukupni vijek crnih vina dulji od bijelih. Međutim, s graševinom nije tako. Kad se izdvoje graševine dovoljne dobre kvalitete da ih se može ostaviti na dozrijevanje u boci, one pokazuju bolji potencijal čak i od crnih vina, jer im forma pada puno sporije. Od njih veću izdržljivost pokazuje možda samo riesling kad dolazi iz Mosela ili drugih po njemu poznatih regija. Vlado Krauthaker na kušanje je ponudio raspon graševina sa svojeg najboljeg položaja naziva Mitrovac. Počelo je aktualnom berbom iz 2015. i završilo s deset godina starijom berbom iz 2005.
Samo se u dva vina, 2005. i 2006., pokazalo nešto tercijarnih aroma, pod čime podrazumijevamo miris vinskog podruma, mahovine ili medasto karamelaste note, a sva su druga jednako užitna kao aktualna berba iz 2015. Dakle, nudi se zaključak da graševina iz premium kategorije stari do osam godina od berbe bez ikakvih teškoća. A kad su bolje berbe u pitanju, čak deset do dvanaest godina. Preduvjeti su za takav rezultat brojni. Mitrovac vino radi se samo od grožđa s četrdeset godina starih loza, koje daju bolju kvalitetu od mlađih. Potom su sama pozicija vinograda i tlo idealni za tu sortu. Obrada je isključivo ručna, a tretman onakav kakav je rezerviran samo za najbolje grožđe i najbolja vina. U podrumu nema puno filozofije. Drvo se izbjegava da se ne bi narušila krhka aromatska ravnoteža te važne sorte pa se nakon određenog odležavanja na kvascima vino puni u boce u kojima onda još malo čeka izlazak na tržište. Od svih kušanih Krauthaker Mitrovca na radionici, dva su posebno iskočila kvalitetom. Jedno od najmlađih, ono iz berbe 2013. koje je ocijenjeno s visoka 93 boda, i ono najstarije iz 2005., koje je ocijenjeno za tu dob s jednako fantastično visokim 91 bodom. Sva su ostala vina bila također vrlo visoko ocijenjena, a posebno su se još izdvajale fantastične berbe iz 2008. i 2012. s približnim ocjenama. Radionica s vinima Kutjeva d.d. bila je pak pravo prosvjetljenje. Na kušanje su bile ponuđene berbe počevši od 1960., pa preko 1969., zatim 1985., pa 1993. i 1999., sve se do danas aktualne 2015. i jednog uzorka iz nadolazeće 2016.
Pravo iznenađenje i poslastica na ocjenjivanjima
Graševina iz 1960. svojom kondicijom užitnog i finog suhog vina sve prisutne ostavila je otvorenih usta i bez teksta. Lijepe zlatne boje bez tragova smeđe koja bi upućivala na odlazak, još u sjajnoj formi, zrelog mirisa i decentnog okusa ozbiljno starog vina u kojem je još pregršt života. Potom je nastupio pravi tajac jer je bila rastočena 1969., vino forme kakve većina onih iz 2013. više nije. Vino koje sve govori o enolozima koji su tijekom povijesti vodili brigu o toj glasovitoj vinariji. Savršenog balansa između slatkoće i svježine, zrelog, slatkastog i punog okusa te bogatih medastih aroma. Prava poslastica ocijenjena najvišim mogućim ocjenama. Potom je graševina iz 1985., koja je usput budi rečeno također djelo ruku Vlade Krauthakera iz doba kad je radio u toj vinariji, također zatresla glave prisutnih kvalitetom, pa 1993., 1999., sve do aktualnih berbi 2015. i 2016. koje su kvalitetom zasigurno potencijal jednako dobar za starenje kao i ove od prije nekoliko desetljeća. Postavilo se pitanje kako je moguće da se u doba socijalizma, kada je količina bila prioritetnija od kvalitete, napravilo takvo vino.
Kada je i tehnologija bila vrlo bazična, uglavnom betonski tankovi, međutim, kao što smo prije naveli, glavni enolozi očito su znali svoj posao, a i uvjeti u kojima se čuva i prečepljuje svakih desetak godina također su očito idealni. Graševina je velika sorta koja daje velika vina ako joj date šansu za to i ako dolazi iz vinogorja poput kutjevačkog. Može dati izvrsne pjenušce, lagana i osvježavajuća vina, zatim zrela i krepka vina, potom kasne berbe i izborne berbe s udjelom plemenite plijesni, zatim slatka desertna vina i za kraj neka od najfinijih arhivskih vina čiji se životni vijek mjeri u desetljećima. U to se uvjerilo stotinjak sudionika spomenutih radionica koji bi, budu li promicali spoznato, mogli u konačnici promijeniti nepravedne predrasude o graševini kao isključivo narodskom vinu.