VOLITE TALIJANSKU KUHINJU? I nakon devet godina ovo je jedini ozbiljan talijanski restoran u Zagrebu koji je pristupačan i dobro popunjen!

Otvorivši svoj restoran na mjestu uspješne Cantinette, Vlado Lisak očito ima formulu za uspjeh. Posao je u potpunosti apsolvirao dugogodišnjim vođenjem Okrugljaka u njegovim zlatnim vremenima i očito poznaje svoj biznis u dušu. Carpaccio želi biti talijanski restoran, a nota bene stvarnih talijanskih restorana u Zagrebu nedostaje. Pizzerije s dodatkom lazanja ili uglavnom prekuhane tjestenine ne mogu se ubrojiti u talijanske restorane. Nije to u potpunosti ni Carpaccio, ali je lokalnom ukusu prilagođenim kuhanjem tome najbliži.

Neja Markičević / HANZA MEDIA

Zidovi lokala prekriveni su velikim brojem fotografija starih postera talijanskih veduta, a stolovi uštirkanim bijelim stolnjacima i nadstolnjacima. Elegantno odjeveni konobari pojavom i ophođenjem nepogrešivo goste smještaju u ambijent klasičnog finog restorana talijanskog štiha, čemu doprinose svježe pečen kruh, grisini i maslinovo ulje koji će se trenutačno naći ispred vas. Jelovnik je prepun vječnih talijanskih klasika, od više vrsta tjestenina, preko mesa i ribe do deserata. U sezoni šparoga dodatno su nam bile ponuđene i fritaja i salata s kuhanim jajima, kao i pašte sa sveprisutnim proljetnim povrćem. Bucatini all’amatriciana i penne all’arrabbiata dva su najklasičnija tijesta koje možete zamisliti u talijanskom restoranu i ovdje ih dobro pripremaju. Bucatini su štoviše u zadnjoj prigodi bili savršeni u odličnom kremastom umaku koji zaslužuje iskrene pohvale.

Umak nosi ime po malenom mjestu Amatrice u blizini Rima, koje je navodno kroz povijest dalo brojne papinske kuhare, no nažalost je bilo razoreno u katastrofalnom potresu 2016. godine. Glavni sastojak umaka je guanciale, odnosno delikatesni nedimljeni špek od svinjskih obrazina, no često ga mijenjaju i običnom pancetom. Penne u arrabiatta umaku bile su ukusne, s dovoljno čilija da budu optimalno pikantne, ali s dodatkom velike količine sjeckanih maslina koje ne postoje u originalnim receptima. Obje vrste telećih odrezaka koje sam naručio stigle su u zaista velikim porcijama pa će mi ih na kraju lijepo upakirati u “doggy bag”. Papirnate vrećice i aluminijski kontejneri koji spremno čekaju u kuhinji odlika su svih svjetskih restorana, a uzimanje nepojedene hrane stvar je principa i poštovanja.

Teleće scaloppine u umaku od limuna i kapara bile su značajno bolji izbor od saltimbocce, a odresci su bili dobro istučeni i meki. Saltimbocca u pravilu treba biti mala roladica, što ovdje nije bio slučaj, a i umak je bio blijed, s nedovoljno kadulje. Divlja riža kao prilog scaloppinama potpuno je nepotrebna i vjerojatno je kompromis lokalnim navikama jedenja priloga uz meso, jer bi vam je teško servirali u Italiji. Kuhano povrće uz drugo je meso bilo al dente, hrskavo, lijepe boje i puno okusa. Millefoglie je vrla talijanska slastica koju inače možete kušati u bezbroj varijacija, a ova u Carpacciu je bolja izgledom nego okusom, koji na kraju nije loš, ali je krema malo preteška. Na izbor vina u ovom restoranu ljubitelji talijanskih etiketa neće se požaliti, a vinski domoljubi naići će i na neko njima prihvatljivo hrvatsko vino.

Vrlo solidan je i izbor vina na čaše. Paštu mi je tako pratila čaša Calafuria Rose, Tormaresca, dok je meso možda zahtijevalo i bolji chianti. Restoran Carpaccio i dalje je jedini ozbiljan i zato nezaobilazan talijanski restoran u Zagrebu, što višegodišnjim posjetima dokazuju i vjerni gosti i zadovoljni slučajni namjernici.

Za ovaj restoran glasujte OVDJE!