Istarska tradicionalna kuhinja ne može se pohvaliti velikim brojem slastica kao, primjerice, Slavonija. Malo se toga za desert moglo naći na stolu istarske težačke obitelji, a kada bi se nešto našlo, to bi bez premca uvijek bili i cukerančići, suhi kolačići uvaljani u kristalni šećer. Uz njih, istarske su žene spremale kroštule, fritule, pandišpanju, poveticu i pincu te bucolaj na Bujštini. I tu zapravo lista završava.
Naravno, slatko se spremalo samo za prigode, nikako izvan toga. Fritule za pust, cukerančići za svadbe, Božić i Uskrs, pandišpanja za svatove, kao i kroštule, pinca za Uskrs, povetica za Božić.
Priča nam to ljubiteljica istarske tradicije i tradicionalne gastronomije Davorka Šajina iz agroturizma Ograde pokraj Žminja. Ona je jedna od najzaslužnijih zašto se pazinski cukerančić našao nedavno na listi zaštićene nematerijalne baštine države. Naime, Ministarstvo kulture je uvrstilo “Umijeće pripreme tradicijske slastice pazinski cukerančić” na nacionalnu listu od 160 nematerijalnih kulturnih dobara. Šajina je još 2015. pokrenula tu inicijativu, a proveli su je LAG Središnja Istra, pazinsko Udruženje obrtnika, pazinska gradska uprava, Etnografski muzej Istre te tvrtke Antica kolači i Reginex kao proizvođači.
Ova jednostavna, ljubazna, gostoljubiva i vrsna domaćica nije se libila ni sekunde na klasičan, tradicionalan način pokazati kako su se ti cijenjeni keksi nekada pekli u Istri. Tada nije bilo pećnica pa su onda slasni suhi kolačići završavali pod pekom na ognjištu, i to samo 10 do 15 minuta.
- Samo sam dala ideju da se na neki način valorizira ta slastica jer me ona veže daleko natrag u djetinjstvo. Taj sam recept naslijedila od svoje mame, a ona od svoje i tako daleko u prošlost. Baka ih je radila ispod čripnje, a kasnije su došle pećnice i onda smo prešli na moderniji način pečenja - ističe Šajina.
Kaže da je taj kolačić posebno specifičan za središnju Istru i Pazinštinu. Otkako se više govori o cukerančiću koji je tada bio tradicionalni svatovski kolač, on se ponovno sve više prodaje i peče upravo za tu prigodu.
- Danas pazinske slastičarnice imaju sve veće narudžbe i drago mi je da smo na ovaj način taj kolač oduzeli zaboravu. Dakle, nekada je mjera za jedne svatove, ali ne slavonske, nego istarske, bila jedan manigal. Manigal su veće pletene košare, promjera 80 centimetara i više, s kojima su nekada žene iz Kopra i pograničnog područja dolazile na Bujštinu i dolje do središnje Istre te prodavale ili razmjenjivale svoju robu i zauzvrat kupovale jaja. Nosile su ih na glavi. I tako su manigali došli u Istru. I ja sam na svojim svatovima imala dva takva puna cukerančića. Jedan je napravila moja svekrva sa susjedama, a drugi moja mama, također sa susjedama u selu - pojašnjava nam Šajina dok u njezinu šarmantnom agroturizmu na ognjištu pucketa vatra i sprema se za pečenje kolačića. Tada bi se žene okupljale i masovno radile taj kolač za svatove, s obzirom na to da je za jednu osobu to bio prevelik posao. Istodobno bi na ognjištu bilo i po nekoliko peka da se ubrza proces jer pod svaku stane pet do šest kolačića. A za svatove je količina trebala biti pozamašna.
Izgubljena čarolija
- Tada su žene ne neki način mogle pobjeći od svakodnevnog života i skupiti se, razgovarati o obitelji, svojim zanimacijama i kratiti vrijeme. Šteta je da danas toge više nema. Klasična pećnica ubrzala je čitavu proceduru i izgubio se taj čar - napominje Davorka, koja je jedna od rijetkih koja još svoje cukerančiće peče pod pekom. Njihova je tekstura ovisila U povijesti su se cukerančići pripremali samo za svadbe i stavljali u manigale - pletene košare koje su se nosile na glavi o tome kakvo je bilo vrijeme.
Ako puše bura, tvrđi su, a ako je jugo, više su prhki i raspadaju se. Ovisi i na koji se način umijesi i koliko je ognjište toplo kada se na njega polegnu da se ispeku.
A evo kako se pripremaju. Za početak su potrebni brašno, šećer, jaja, mlijeko, amonijak, maslac, suncokretovo ulje, vanilin šećer, naribana korica naranče i limuna. Nekada kada maslac nije bio dostupan koristila se svinjska mast. U jednoj zdjeli posebno se istuku jaja zajedno sa šećerom i aromama, a na ognjište se stavlja malo mlijeka da postane vruće. Onda se u njega stavlja amonijak kako bi se čitava smjesa zapjenila. Amonijak se koristio umjesto praška za pecivo, a nabavljao se u apoteci. Potom se dodaje brašnu i drugim sastojcima koji se tada svi zajedno zamijese na dasci. Rezultat je fino mekano tijesto koje se potom mora odmoriti barem dva sata na hladnome. Onda se valja poput njoka. Na određenoj dužini se režu bočno i stvaraju “nogice”, a pazinski je cukerančić poznat po svojoj razgranatosti. Tako oblikovan kolačić stavlja se na toplu ciglu ognjišta čija se toplina provjerava posipavanjem brašna. Ako brašno ne izgori, temperatura “poda” ognjišta je idealna. Pokriva se poklopcem peke na koju se stavlja žar. Peku se deset do 15 minuta ovisno o toplini ognjišta na 180 do 200 stupnjeva. - Kada su tako pečeni, mrvicu čekamo da se malo ohlade i potom ih umačemo u malvaziju, ali samo s jedne strane. Čim malo upiju vina, uvaljamo ih u kristalni šećer. I to je to. Potom se moraju sušiti, najbolje preko noći jer bi se inače zalijepili - zaključuje Šajina