Autor fotografija: Mario Kučera
Nikako ne mogu napisati ovaj tekst. Da ga pišem na pisaćoj mašini, mnoštvo bi papira bilo na podu. Razlog je, naime, jednostavan - teško je pisati o Senku Karuzi. Jer on je i čovjek, i pisac, i gurman, i kuhar, a zapravo je prvenstveno iskren i neiskvaren prijatelj. Upoznali smo se prije dvadesetak godina, kad nas je mlade, nadobudne (i mršave) avanturistički brodski vijađ doveo do uvale Molo Trovna na Visu. Bacili smo sidro i pitali možemo li pripremiti nešto ribe, pokazujući kašetu prepunu trlja, molića i ostale sitneži.
Uz osmijeh nas je Senko primio i rekao: "A ima čudnih ljudi, ali ovo još nisam vidio - došli ste s ovim kaićem iz Zadra i nosite ribe… I purgeri ste".
Tad je zapravo krenula naša životna edukacija - naučili smo što je škoj, a što Otok Vis (otok čije ime uvijek treba pisati velikim slovom O), kako se preživljava kad furešti odu i kako se stvaraju emocije u skladu s prirodom. U ta davna doba do Senka se gotovo jedino moglo doći brodom, mobiteli i fotoaparati bili su zabranjeni, a welcome drink je bila serija rakijica koja se kušala iz puževe kućice. U to je doba nastala i čuvena vinska "art" etiketa za Senkova vina.
O nastanku etikete postoji priča: Senkova kći Hana, promatrajući veselo društvo umjetnika u hedonističkom druženju, pitala je zašto jedan čovjek ide lijevo - desno, a Senko joj je objasnio da je malo umoran i da možda vidi duple stolove, stolce i ferale. Hana je taj doživljaj nacrtala i tako je nastala priča o devet pijanih mačaka koje napadaju ribe, a zapravo ih je četiri i pol, a sunce nije jedno, već ih je pet. Ostatak priče najbolje je čuti od samog autora. A mi smo tu priču iskoristili za pripremu jela.
Senko Karuza jedan je od najcjenjenijih hrvatskih pisaca. Specijalizirao se za formu kratke priče te objavio priličan broj knjiga u kojima opisuje životne situacije na Otoku i anegdote na koje nailazi. Kad znaš Senka i čitaš njegove priče, povremeno se (potpuno anoniman) zatekneš u kojoj od njih i pomalo si ljubomoran kad spomene nekog poimence - a nije spomenuo tebe, koji si baš tad bio tamo. Tako je počela i naša zadnja avantura u Zagrebu, Senko zove i kaže - mogli bismo pripremiti morske maške (mačke). Kao što se u Dalmaciji nikad ne kaže kuplung (kvačilo), nego kumplug, tako se i za morsku mačku kaže maška.
A najbolje su one sušene - tradicija koja je gotovo potpuno nestala, ali se, zahvaljujući profesoru Vladi Valentiću, Senkovoj supruzi Meliti i drugim ljudima, ponovno počela obnavljati u Komiži gdje klinci iz osnovne škole suše maške kao dio nastavnog programa i jedanput godišnje imaju prodajnu aukciju tijekom koje maške jednostavno planu - nabava maške je zapravo pitanje prestiža jer znalci zovu i licitiraju, mole i ucjenjuju ne bi li se domogli pojedinog komada.
Morska mačka je jedinstven specijalitet, a kad se osuši ima nevjerojatan okus jer miriši i po dimu i po moru te ima određenu slatkoću u finišu. Može se koristiti u ribljim juhama i jesti sirova, a meni je najdraža pripremljena "à la bakalar". Za razliku od bakalara, tabinje i drugih sušenih riba, sušenu mačku ne treba dugo močiti da se rekupera - dovoljno je otprilike samo trideset minuta, a potom treba skinuti kožu trljajući je između ruku. I spremni smo za pripremu jela.
Morska se mačka na Senkov način priprema sasvim jednostavno. Prvo na maslinovom ulju izdinstamo luk (kapulu) i to na jačoj vatri, potom dodamo malo otočnih začina (kapara, motara) i poslažemo krumpir izrezan na ploške. Senko dodaje malo bijelog vina koje sprječava da se krumpir raskuha. Nakon dvadesetak minuta dio krumpira izvadimo pa složimo mačku u slojevima. Kuhamo još dvadesetak minuta, pa vratimo dio krumpira. Jelo ne smijemo miješati, već samo protresati teću da se okusi prožmu. Ugasimo vatru, podlijemo maslinovim uljem i ostavimo da odstoji oko pola sata. Nestrpljivi kakvi jesmo, nismo izdržali nego smo sve kušali odmah, uz domaći kruh mljackali smo i hvalili djecu iz osnovne škole u Komiži koja su nam omogućila da bar na trenutak budemo zahvalni što na otocima još ima života.
I onda pomislimo da smo već postali otočani odnosno boduli, jer štujemo škoj, jer čuvamo tradiciju - a zapravo ostajemo ono što jesmo - furešti koji nemaju hrabrosti zamijeniti život u gradu za život na otoku.