Piše: Gordan Zečić
Osnivači “Lucky Peacha”, autori Peter Meehan i Chris Ying te - najvažniji - slavni chef David Chang, američki Korejac i vlasnik restoranskog lanca Momofuku (što na japanskome znači lucky peach, sretna breskva - ili već neke njezine lascivne asocijacije), razišli su se, a prve najave razlaza podsje ćale su na ogorčeni razvod braka.
“Lucky Peach” od prvog je broja rušio tabue objavljujući dugačke, kontroverzne tekstove o hrani, kuhanju i restoranima, a od te njihove musake visoke i “niske” kuhinje u kojoj su se plemenite namirnice miješale s juhama iz vrećice gastropuritancima se dizao želudac. Uz odvažan, beskompromisan dizajn, drske ilustracije, neočekivane, izazovne teme i bezobrazne naslove (“Dick Soup”, “Eat, Drink, Fuck, Die”...), te s autorima poput Anthonyja Bourdaina, odmah su privukli pozornost zainteresiranih čitatelja kojima je dojadilo pisanje svisoka i kojima je trebalo nešto više od nizanja recepata koje nikada neće skuhati.
U ovih šest godina “Lucky Peach” objavio je 22 broja (četiri godiš nje), skupio 30.000 pretplatnika, pokrenuo web-site koji mjesečno ima 750.000 pojedinačnih pregleda, izdao četiri knjige (s azijskim receptima, povrćem, kobasicama i, nedavno, u travnju, s jajima). A cijena prvoga broja na Amazonu već je dosegla 260 dolara. “Lucky Peach” zauvijek je promijenio način na koji se piše i misli o hrani. I već nam nedostaje.